Radiofobija

Nakon nesreće u Černobilju, primijećen je veliki broj mentalnih oboljenja. Sovjetski, kao i post-sovjetski psihijatri su ih sva okvalifikovali kao radiofobiju.

U Staljinovim zatvoreničkim kampovima GULAG nije bilo dovoljno ljekova, i svi koji bi posjetili ljekara, dobili bi "Analgin", koji je bio univerzalni lijek za sve bolesti. Ponekad bi ljekari prepolovili tabletu i dali zatvoreniku jednu polovinu za groznicu, a drugu polovinu za čir. Upravo takav tretman se pruža žrtvama svih černobiljskih poremećaja - šta god da ih muči, dijagnoza je radiofobija, a terapija je uvijek ista beskorisna pilula.

Septembar 2006

Bjelorusija

Černobiljska radijacija otrovala je jednu petinu teritorije susjedne zemlje, Bjelorusije. Svi znaju da je zemlja tamo previše zagađena da bi se obrađivala, i radijacija će još uvijek biti na istom mjestu i kad Lukašenkov vječiti predsjednički mandat postane drevna istorija.

Ovog proljeća, Luka je dobio još jedan predsjednički mandat, uhapsio lidera opozicije i proglasio potpunu pobjedu nad svim neprijateljima, uključujući i Černobilj. Svečano je izjavio kako su sada neki djelovi zemlje bezbjedni za ponovno naseljavanje ljudi.

Poželjela sam da mu pošaljem čestitku povodom te njegove pobjede, i predložim da njegova administracija i njihove porodice postanu prvi žitelji tih mrtvih sela...

Čula sam da su uspjeli u pronalaženju "volontera" za sprovođenje te ideje. Među onima koji su pristali da učestvuju u eksperimentu su ljudi koji nemaju kuda da odu, uključujući pomilovane zatvorenike i izbjeglice iz bivših sovjetskih republika u centralnoj Aziji i Čečenije.

Svi dosadašnji zvanični pokušaji da se Černobilju udahne novi život su propali, i jedini vidljivi rezultati tih napora su nekoliko stranica ludo optimističkih statističkih nalaza za izvještaje UN.

Septembar 2006

Naš sistem obrazovanja

Činjenice o Černobilju se moraju otkriti mladima, i trebali bi postati obavezan predmet u školi, jer proučavanje hipokrizije u svijetu u mladom dobu će mnogima pomoći da kao odrasli ne budu previše naivni. Korisnije je i manje bolno suočiti se sa stvarnošću dok je osoba mlada, jer je u starijem dobu evidentna izvjesna mentalna letargija i istrošenost srca.

U Sovjetskom Savezu, nuklearna fizika je bila privilegovana naučna disciplina. Kao umotani u pamučnu čauru, naučnici su razvijali nuklearne tehnologije pod nadzorom KGB, na studijama koje su se bazirale isključivo na marksizmu i nauci. Iz njihovog programa je svjesno bio isključen humani dio obrazovanja. Državi nijesu trebali filozofi, trebali su joj efikasni naučnici i patriote koji neće razmišljati o odavanju tajni CIA-i. Ovakvo brižljivo odgajanje nauke je na kraju proizvodilo naučnike koji nijesu razumjeli proces života kao cjeline, i stoga su imali malo savjesti o svojim aktivnostima. Sovjetski sistem obrazovanja nije podučavao bilo kakvom poštovanju ljudskih bića. Bez ljubavi i poštovanja prema životu kao cjelini, odnosno ljudskom životu kao jedinki, znanje vodi samo ka uništenju i bijedi.

Biti privilegovan znači biti arogantan. Oni nijesu slušali nikoga ko nije bio na njihovom nivou. Projektantima černobiljskog reaktora je mnogo puta preporučeno da ne grade reaktore blizu velikih urbanih centara, ali su oni to ignorisali. Rečeno im je da su reaktori bez zaštitnog oklopa opasni, ali su ih oni svejedno gradili. Čak su gradili reaktore tog tipa i nakon nesreće.

Černobilj je isto tako rezultat pogrešnog totalitarnog sistema obrazovanja, gdje su hramovi obrazovanja bili poput šahovske table. Profesor nuklearnih nauka je imao privilegije kraljice, a profesori istorije ili književnosti su poštovani manje nego pioni. Decenije grčevitog ispisivanja formula i ponavljanja definicija su stvorili milione inženjera i tehničara sa prevaziđenim znanjem i ledenim srcem. Nakon što je sovjetski sistem kolabirao, svi oni su završili na birou za nezaposlene. Upravo ti isti nesposobnjakovići su sad ponovo u poslu - u poslovnom svijetu.

Pitanje je kuda dalje. Da li je nova generacija nuklearnih fizičara i operatera za kontrolnim pultovima profesionalnija od prethodne? Sumnjam, jer su studenti u sovjetsko doba morali makar da uče. Sada, u mom dijelu svijeta, svako može podmićivanjem pronaći svoj put kroz ispite, ili prosto kupiti diplomu. Nema šanse da su oni išta naučili o Černobilju, jer je istina sakrivena od njih jednako kao i od nas. Neodgovornost vlasti i projektanata novih reaktora je podstaknuta činjenicom da niko od njih nije kažnjen nakon černobiljske nesreće. Oni sada rade ono što su oduvijek radili, ali sada još transparentnije i sa stvarnim cinizmom, jer znaju da nikad neće biti smatrani odgovornim za svoja djela.

Velike korporacije kontrolišu mnoge vlade, i danas su pod njihovom kontrolom i sistemi obrazovanja. Oni gaje produktivnost, efikasnost i uspjeh, ali poštovanje i razumijevanje ljudskog života su i dalje zapostavljeni. Studenti se obučavaju za određeno zanimanje, uče ih kako da steknu diplomu i budu mehanički produktivni - ali ne i inteligentni.

Cjelokupan savremeni školski sistem je pokretna traka - profesori koji se trude da izvuku mito od studenata, koji se trude da dođu do diplome. Naš obrazovni sistem je u posljednjoj fazi ponižavanja, on dozvoljava da riječ "pelin" bude izbrisana iz rječnika. Stvara ljekare koji utvrđuju da djeca iz Černobilja imaju veći koeficijent inteligencije nego djeca iz neozračenih područja, novinare koji pišu da je Černobilj bio samo običan požar... Šta tek reći o seminaru čije je geslo "Prekinimo sve priče o Černobilju".

Takav sistem odgovara našoj vladajućoj eliti, jer sve nas čini ropski poniznim i nepotunim, nesposobnim za duboko razmišljanje i beznadežno pasivnim. Takva pripitomljena populacija je jako korisna vladajućoj klasi za manipulaciju. To je san svake vlade: kontrolisati gomilu koju, poput krda životinja, može preseljavati s jednog zagađenog mjesta na drugo. Ali takav san o utopijskom društvu bez umova ne može postati java, a još manje opstati; sa ovakvom hemijskom industrijom i nuklearnim postrojenjima, svako društvo gdje se tehnologija razvija brže od samog društva je predodređeno za uništenje. Odbrojava do sudnjeg dana...

Septembar 2006

Hrana za djecu

Pitanje koje često postavljam sebi je do kada će ljudi ostati u mraku po pitanju Černobilja. Opšta istorija pokazuje da je za razumijevanje tako kompleksnih tema kao što je černobiljska nesreća i njene posljedice potrebno vrijeme za razvitak. Shvatljivo je da taj događaj nije pozitivno primljen u energetskoj industriji, i mnogi žele da tu informaciju pokopaju u tami. Ipak, prije ili kasnije pojaviće se ljudi koji će na taj događaj gledati razborito, bez pristrasnosti u bilo čiju korist. Tek tada će činjenice dobiti priznanje inteligencije višeg reda nego što su računovođe i naučnici koji znaju samo za spin.

Optimist u meni želi da vjeruje da će to pitanje u budućnosti biti postepeno predmet ispitivanja; na njega će biti bačeno svijetlo, o njemu će se razmišljati, uzimaće se u obzir, raspravljaće se, i na kraju će biti dosegnuto ispravno gledište. Nakon nekog vremena - čija dužina zavisi od težine predmeta - cjelokupna populacija će moći da vidi ono što je svaki oštar intelekt odmah vidio.

Da li ćemo mi doživjeti taj dan, zavisi od više faktora; uopšteno, što je veći i važniji neki istorijski događaj, manja je vjerovatnoća da će preživjeli iz njega i njegovi svjedoci doživjeti dan kada se magla podiže i istina otkriva svima. Na primjer, većini naroda ovdje je trebalo pedeset do sedamdeset godina da prihvate istinu o revoluciji, gladi i represijama. Čini se da istina pobjeđuje samo ostarjela zla, dok sadašnja i skorašnja zla lako trijumfuju nad istorijom. U slučaju Černobilja, to može trajati duže, ali je bitno da neće trajati zauvijek.

Svako sa jasnim razumom uživa u jednoj posebnoj privilegiji: jasno razumjeti usred opšte neinformisanosti. Takav čovjek saznaje pravu prirodu stvari odmah, a ne nakon pola vijeka, kao obične duše, koje čekaju da krajnji rezultat bude sažvakan i svaren za njih u TV programima o istoriji.

*********************************************

Ono što me impresionira kod Černobilja je vrijeme poluraspada nekih nuklearnih izotopa. Stotine, hiljade, čak desetine hiljada godina! "Černobilj će trajati do drugog Hristovog dolaska", rekao je Gorbačov u jednom intervjuu.

Ovog proljeća, novinski članci su lansirali novi izraz: "Stari Černobilj". Možda na taj način žele da povjerujemo da je Černobilj sada istorija koja blijedi i da će uskoro potpuno nestati...

Na nesreću, samo su žrtve nestale, čak i prije nego što su ostarile. Crni ostaje zauvijek mlad, zauvijek opasan. Porođajni bolovi njegovog nuklearnog incidenta prije dvije decenije su samo nekoliko sekundi u životu ovog vječitog djeteta.

Smatram da je dio razloga što opšta populacija ne može da shvati problem dugovječnosti nuklearnih incidenata u tome što ljudi mogu shvatiti vrijeme tek kad ono prođe. Još uvijek smo preblizu vremenu Černobilja da bi uvidjeli razmjeru te katastrofe.

Černobilj je nalik velikoj zgradi, koju morate gledati s velike udaljenosti da biste vidjeli oblik cjelokupne strukture: njegova dugovječna sjenka će se pojaviti u svoj svojoj čudovišnosti tek nakon mnogo generacija, i neće nestati do kraja vremena.

***********************************************

Kažu da je u kraljevstvu slijepih, čovjek s jednim okom kralj. Ako možete stvarno da vidite usred opšte neinformisanosti, onda ste doista onaj ko ima bar jedno oko, dok svi oko vas nemaju nijedno.

Vi ste pravi kralj ili kraljica, i vidite stvari onakvima kakve zaista jesu, dok ostali vjeruju u ono što žele da čuju. Vidite da svi primjenjuju pogrešna mjerila i bivaju vođeni slijepim vodičima; svi naokolo opipavaju put, zajedno sa ostalim slijepim lutalicama, ali vi ne možete učiniti ništa da to promijenite. Nema načina da bilo kome objasnite šta vidite; za to bi mu trebale vaše oči...

Septembar 2006

Novi element (parodija)

Naučnici u jednoj banana republici su nedavno izvijestili o otkriću najtežeg elementa dosad poznatog u nauci. Novi element je nazvan Vladijum.

Vladijum ima jedan neutron, 25 pomoćnika neutrona, 88 zamjenika neutrona i 98 pomoćnika zamjenika neutrona, što mu daje atomsku masu od 312. Tih 312 čestica na okupu drže sile zvane moroni. Moroni su još uvijek neistražena supstanca, čiji najveći dio čine džepovi.

Vladijum ima vrijeme poluživota od 4 godine; njegova masa se tokom vremena stalno uvećava, jer se tokom ciklusa raspadanja uvećava masa džepova pomoćnika neutrona, zamjenika neutrona i pomoćnika zamjenika neutrona, i kad dostigne kritičnu vrijednost, dolazi do reorganizacije strukture, kojom prilikom neki moroni postaju neutroni, a dio pomoćnika neutrona i zamjenika neutrona mijenja mjesta. S obzirom da Vladijum nema elektrone, inertan je. Međutim, može se detektovati, zato što ometa sve sa čime dođe u kontakt, a reaguje sa svime što ima elektrone i nije inertno. Količina Vladijuma od jednog minuta dovodi do toga da reakcija, koja se u normalnim uslovima može završiti za manje od jedne sekunde, traje više od četiri dana.

Vladijum se raspada na dva nova elementa, Penzijum i Retardijum, koji je poznat i pod imenom Demencijum.

Septembar 2006

Blogeri i novinari

Danas se klasični mediji moraju boriti s oštrom konkurencijom sa interneta. Blogeri nastavljaju da pridobijaju pristalice, i sve više i više novina je na ivici bankrota. Razlog je jednostavan - internet blogeri su daleko objektivniji, iskreniji i slobodoumniji nego ljudi koji rade za novinske agencije. Novinski izvještači se često pitaju zašto ljudi bloguju na internetu. Ono što ne mogu da shavte je da blogeri rade volonterski ono što oni, reporteri, ne mogu uraditi za novac.

U osnovi, blogeri bolje rade posao jer ne pišu za novac. Ljudi će početi da pišu loše čim počnu da pišu za novac. Autor može ostati objektivan samo dok radi u interesu činjenica koje iznosi. Autori koji pišu za novac su poput prostitutki: njihov cilj je da zadovolje i gazde u medijima i javnost koja ih čita. Dalje, upravo kao prostitutke, nemoguće je da uživaju u tome što rade. Posvećeni bloger nikad ne teži da zadovolji bilo čiji ukus. Vrlo često, njihov rad je u otvorenom sukobu sa zvaničnom i poslovnom politikom, i oni pišu samo radi zadovoljstva razmišljanja i dijeljenja svojih sopstvenih zaključaka sa ostalima.

Novinari i blogeri su sasvim različiti. Pravi bloger nikad ne bi mogao pisati za novine, isto kao što novinar ne bi mogao blogovati.

Svako ko konkuriše za rad u medijskoj agenciji, bez obzira da li su to novine ili televizija ili radio, spreman je da slijedi instrukcije o političkoj podobnosti; na primjer, da ne uvrijedi etničke manjine, da ne povrijedi vjerska osjećanja, da ne nagazi nijedan debeli prst nuklearnog čudovišta, da ne ugrize ruku proizvodnje hemijske hrane, i tako dalje... Sa svim tim zabranama, um novinara je sputan u mrežu koja ga ograničava, i, poput ptice u kavezu, on ne može da se kreće. Um blogera je slobodna ptica, koja leti mimo granica, i vidi sve stvari onakvim kakve jesu. Prema tome, bloger može reći sve što mu je na umu, bez ograničenja. Osnovna inteligencija ili obrazovanje blogera pri tome nije bitno; bitno je da je takva osoba gospodar svojih sopstvenih misli, i njegov intelekt nastavlja da raste. Nasuprot tome, um novinara neizbježno tone u močvaru neznanja i apatije, i stoga stalno nazaduje.

Ako imate namjeru da radite za mainstream medije, moraćete da poštujete njihova pravila. Osjećaćete se kao da ste dobili pozivnicu za diskoteku, i po dolasku tamo nalazite da svi plešu na štakama. Kasnije ćete ustanoviti da, pored onih koji su prirodno hromi, tamo postoje i izvanredni plesači, koji nose štake samo stoga što moraju da hrane svoje porodice. Ako se priključite plesu hromih, nakon mnogih godina ćete otkriti da ste i vi postali hromi, i ne možete više da plešete bez štaka. Čestitam - postali ste novinar.

Oktobar 2006

O objavljivanju knjige

Prije dvanaest godina, nosila sam knjige u zatvor. Takođe smo i čistili stare sovjetske knjige iz zatvorske biblioteke. Tamošnji bibliotekar, koga sam opisala u kratkoj priči "Nikolajevič", zaplakao je gledajući kako hiljade knjiga odnosimo iz njegove biblioteke. "Nekoliko generacija", govorio je, "odrasli su uz te knjige, a sad ih jednostavno moramo baciti."

Kad ovih dana šetam kroz beskrajne redove polica s knjigama na nekom sajmu knjiga, mogu samo da uzdahnem, upravo kao moj prijatelj bibliotekar, nošena mislima da se za nekoliko godina niko neće ni sjećati ovih pisaca. Cjelokupna moderna literatura je lutrija u kojoj nema pobjedničkih lozova, jer je to danas postala industrija, u kojoj su svi zauzeti sticanjem dobiti od literature: autori i izdavači, kritičari i oglašivači, svi korumpirani, drže se zajedno, ćutke podnoseći jedni druge; oni su dio istog sistema i imaju jedan cilj: opelješiti čitalačku publiku za njihovo vrijeme i novac.

Takva industrija počiva na besmislenoj želji publike da kupuje samo knjige s liste bestselera. Otvorite bilo koju takvu knjigu, i vidjećete da se ona rastapa u vašoj glavi poput bombona od pamuka, ne ostavljajući nikakav ukus za sobom. Kako nema načina da neko izrazi svoje misli u obliku knjige, autori su prisiljeni da pišu o zmajevima ili letećim tanjirima, ili bilo čemu drugom osim o stvarnosti. Shodno tome, apsolutno nema načina da se ovdje objavi knjiga o Černobilju. Sve naše knjige o Černobilju se moraju štampati u Zapadnoj Evropi, a sada, s ponovnim buđenjem nuklearnog čudovišta, postaje ih teško štampati bilo gdje.

Vrlo malo naše moderne literature će nadživjeti sjutrašnjicu; samo literatura mediokritetnih autora, pronalazača nove buke, sa jakim vezama da uspiju u poslu, koji stvaraju period u istoriji literature nad kojim će naši potomci uzdisati kad uoče tu grotesknu arhitekturu riječi; oni će zakucati na vrata te raspadajuće građevine konvencionalnosti i otkriće da je beznadežno prazna, da unutar tog sarkofaga ništa ne živi, nikakav trag smisla koji bi buduće bibliotekare spriječio da bestselere našeg vremena strpaju u kantu za smeće.

Oktobar 2006

****************************

Naš civilizovani svijet je jedan veliki maskenbal, gdje je žaljenje zvaničnika, osmijeh prodavca, saosjećanje filantropa ili čulnost porno-glumca samo maska, nema ništa stvarno ispod nje. Neko stavi masku zakona i postane advokat, neko izabere masku patriotizma koja ga pretvara u političara, a neko masku vjere i čistoće i postaje sveštenik. U suštini, ispod najvećeg dijela tih maski se kriju profiteri i varalice, čija je sposobnost da nabubaju svoju ulogu veća nego sposobnost da sakriju svoja prava lica.

Sa zemljama je ista stvar: svaka prikazuje samo srećno lice, sačinjeno od asortimana političara, pop-zvijezda, ličnosti iz svijeta filma, sportskih figura i poznatih ličnosti svih vrsta.

Oni prikazuju samo "razigrano lice" svojih zemalja, i od njih ne možemo ništa saznati. Pravo lice zemlje se otkriva kad socijalni nemiri, štrajkovi i ratovi pocijepaju njihovu krhku malu masku. Dok plaštovi padaju, nakratko možemo da uočimo stvarne probleme. U tom pogledu, Černobilj je kompletna katastrofa, koja je ugled moje zemlje ukaljala za decenije. Prvih deset godina nakon nesreće, bilo im je teško da stave bilo kakvu masku na tako namršteno lice, ali sada svi njeni žitelji mogu da se pridruže maskenbalu. Ukrajina je dala nekoliko sjajnih fudbalera, boksera, pjevača i plesača. Bez obzira koliko je noć mračna, žurka prosto mora da se nastavi...

Septembar 2006

**************************************************

U zatvorskom sistemu Gulaga, kad su zatvorenici željeli da ubiju nekog doušnika među njima, a da niko ne bude odgovoran, obično bi oko vrata izdajnika obmotali dugačak konopac, i nekoliko desetina zatvorenika bi vukli jedan kraj konopca, a drugih nekoliko desetina drugi kraj. Na taj način, nijedan određeni zatvorenik nije mogao biti optužen da je zaista izazvao smrt.

Što je više ljudi uključeno u vučenje konopca, veće su njihove šanse da izbjegnu i kaznu i ličnu odgovornost. To je glavni princip svih kolektivnih zločina, i objašnjava zašto je broj žrtava Černobilja uvijek isti i zašto nikad niko nije priznao krivicu ili izrazio ikakvo kajanje za taj zločin. Prosto, bilo je previše ljudi na oba kraja konopca.

Septembar 2006

*************************************************

Danas, 16. decembra 2006, utvrdila sam da je nivo radijacije u mom stanu viši nego obično. Izašla sam vani i izmjerila nivo zračenja na nekoliko mjesta u mom susjedstvu. Koristila sam nekoliko različitih Gajgerovih brojača da bih bila sigurna. Pokazivali su 20 do 25 milirendgena na sat, što je dvostruko više od normalnog.

Kasnije, iz mojih izvora informacija, saznala sam da je povećan nivo zračenja bio posljedica nekih radova na održavanju černobiljskog sarkofaga - otvorili su jedan dio krova. Ovo me je ostavilo da razmišljam da li se novo zračenje reflektovalo, ili ga je donio vjetar. Možemo samo da nagađamo, jer nema ni spomena o tome u vijestima, a prema vremenskom izvještaju nivoi zračenja su normalni.

Decembar 2006

*************************************************

Černobilj je stran duhu naše epohe, zato što naša kultura opovrgava svu bijedu i prihvata jedino uspjeh. Učimo da tragamo za maksimalnim užitkom uz minimalno razmišljanje. Realizmu danas nema mjesta, i onaj ko govori sa realističkim prizvukom zvuči kao užasan pesimist. Ogromna propagandna mašinerija propovijeda da je sreća obavezna, a bijeda opciona. Njena nemilosrdna mantra je "Uživaj u životu svaki dan i na svaki način". Na kraju, to sprečava cijela društva da priznaju svoje sopstvene greške i uče na njima. Kao rezultat, svijetom kola sve više i više loših vijesti.

U svim vremenima, prvo pravilo mudrog bitisanja je izrazio Aristotel. Ono naš cilj usmjerava ne ka obezbjeđenju onoga što nam pričinjava zadovoljstvo i prijatnost, već ka izbjegavanju, koliko je to moguće, brojnih životnih zala. Danas se to pravilo zanemaruje. Vjerujem da je njegovo prenebregavanje izvor svih sadašnjih i budućih nevolja. Kako ljudi mogu izbjeći zlo, greške i propuste, ako negiraju da takvo nešto uopšte postoji?

Kako ljudi i društva mogu izbjeći nevolje ako sreću mjere samo prema zadovoljstvima u kojima uživaju, a ne i nesrećama koje su izbjegli? Ljudi zaboravljaju osnovno pravilo, da onaj ko nakon pobjede žuri u novi napad bez osvrtanja, laže sam sebe. Ljudi teže da zaborave da ne trebaju očekivati previše od života, jer je propast jedino obećanje koje život uvijek ispunjava.

******************************************

Černobilj je teška lekcija, i pokazao je svijetu da ne možemo dozvoliti da se tehnologija razvija brže od nas samih. Vjerujem da je najveći problem današnjice što trka za profitom dovodi samo do tehnološkog razvoja, bez uzimanja u obzir očajničke potrebe za ljudskim razvojem.

Decembar 2006

Kamenje i bombe

Pratim skorašnje tragične događaje bombardovanja u Londonu. Žao mi je kad vidim kako je ljudski život postao jeftin, i kako je danas brojanje ljudskih žrtava postala uobičajena svakodnevica. Pitam se je li se ikad ijedan građanin ili zvaničnik zapitao šta bi se desilo ako bi teroristi zaposjeli nuklearna postrojenja. Pogledajte moju priču o Černobilju, i vidjećete šta se dešava sa zemljom ako se samo nekih 10 % zračenja oslobodi u atmosferu, a ostatak je još uvijek ispod sarkofaga. Uz visoke cijene nafte, nuklearne elektrane će nicati kao pečurke poslije kiše. Sve naše kuće su danas izrađene od stakla i naši svjetski lideri neće bacati bombe...

Avgust 2005

Izvještaj Ujedinjenih Nacija

Godine 2006. navršava se dvadeset godina od černobiljske nuklearne katastrofe. Moćne pronuklearne sile su obavezne da prikažu pozitivna "najnovija saznanja" i "izvještaje" kako bi umanjili negativan uticaj.

Evo citata iz jednog od takvih izvještaja sa okruglog stola o Černobilju, koji je održan u Beču u septembru 2005:

"UN su u ponedjeljak saopštile... da je do sada, 56 ljudi umrlo od posljedica zračenja prilikom černobiljske nesreće, najvećeg svjetskog nuklearnog incidenta."

Ne tako davno, zvaničnici su bili na pragu da priznaju 4.000 žrtava Černobilja, ali zabilježene visoke cijene nafte i zahtjevi za "jeftinom atomskom energijom" su takvi da su morali predstaviti daleko manju brojku.

Sada posmatramo očajanje i podmuklost pronuklearnih zvaničnika. Povećali su broj žrtava sa 31 na 56. Sada mogu da kritikuju novi izvještaj da je skoro udvostručio zvaničan broj žrtava Černobilja, ali takav trik je uvredljiv za sve nas.

Svaki pokušaj da se odredi broj žrtava černobiljske tragedije je čisto nagađanje, niko ne zna koliko ih je bilo, niti koliko će ih biti na kraju - čak ni približno.

Moj susjed koji je radio u Černobilju je umro od karcinoma u pedeset šestoj godini; kako, dođavola, možemo znati da li je taj karcinom zaradio u Crnom i treba li i njega da uključimo na listu žrtava. Postoje, međutim, ljudi koje apsolutno treba uključiti, kao što su radnici na raščišćavanju, vatrogasci, piloti helikoptera, vojnici... šta sa njima? Zašto nijedan zvanični izvještaj o broju žrtava njih ne priznaje kao žrtve černobiljske nesreće?

Evo još dva zvanična citata, koji su od istine daleko baš kao i broj žrtava:

"Mnoga evakuisana područja su sada bezbjedna, a površina zona koje su proglašene kontaminiranim je bila prevelika. Ako se izuzmu još uvijek zatvorena, visoko kontaminirana zona prečnika 30 km oko reaktora i nekih jezera i šuma kojima je zabranjen ili ograničen pristup, nivoi zračenja su se uglavnom vratili na prihvatljive nivoe."

Ne možemo da izbrojimo žrtve, ali možemo da proputujemo i izbrojimo stotine kilometara nuklearne pustinje koja odslikava prošlost. Oni pričaju samo o zoni od 30 km oko reaktora, a to je samo jedna osmina ukupno područja koje je zatrovano zračenjem. Na mom sajtu se nalazi mapa, koja prikazuje cijelo to područje, veličine jedne evropske države. Nema informacija o Bjelorusiji, ništa se ne zna ni o ruskom dijelu Černobilja. Te oblasti su zatvorene za javnost.

Što se tiče nivoa zračenja koji su se vratili u prihvatljive okvire, do toga je došlo zato što je godine 1986. zračenje bilo na površini, u ljeto 1989., 3 godine nakon incidenta, 90 % zračenja je bilo u površinskih 2 cm tla, a sada se spustilo 20 cm u tlo, što čini neizvodljivim dalji proces dekontaminacije. Sada tlo diše zračenjem duboko iznutra, i ponekad sljedeći element u ciklusu raspadanja nije manje opasan od prethodnog, kao što je to u slučaju americijuma.

Izvještaj Ujedinjenih Nacija zvuči kao da ljudi počinju da naseljavaju te djelove gdje se, po njihovom izvještaju, nivo zračenja uglavnom vratio na dozvoljeni nivo. Uvjeravam vas da se u stvarnosti to uopšte ne dešava. Svake godine putujem i vidim sve više i više opustjelih sela i gradova. Cijela oblast odumire. Jedan od razloga što ljudi ne žele da se nasele u području blizu Černobilja je što prijeti opasnost od rušenja brzopleto konstruisanog sarkofaga.

Prošlo je skoro dvadeset godina od nesreće, a izgradanja adekvatnog sarkofaga nije čak ni počela. Kako je moguće da najbogatija industrija ne može obezbijediti novac za izgradnju novog sarkofaga? Imaju dovoljno sredstava da grade nove reaktore, da podmićuju medije i političare širom svijeta, dovoljno su bogati da drže bilans žrtava tako niskim sve ove godine, ali nema sredstava, niti političke volje, da se evropski narodi zaštite od nuklearne reakcije.

Dalje, u izvještaju Ujedinjenih Nacija se kaže:

"Beneficije predviđene za 'žrtve' su se odnosile na sedam miliona ljudi, koji sada imaju pravo na penzije, specijalne dodatke i nadoknade za liječenje. One se moraju smanjiti, ili priznati samo visoko rizičnim grupama, iako će to biti nepopularno."

Penzije nije vrijedno ni spominjati, svi znamo koliko je "velikodušna" post-sovjetska vlast kad su penzije u pitanju. Posebni dodaci i nadoknade... njihova vrijednost jedva pokriva cijenu tramvajske karte kad čovjek pođe da ih preuzme.

Žrtvama Černobilja bi bilo mnogo bolje da su dobili novac koji su vlade utrošile na organizaciju namještenih seminara i okruglih stolova.

U svakom slučaju, samo želim da svi saznaju šta se dešava sa istinom o Crnom u praskozorje njegove dvadesete godišnjice.

Černobilj nije samo komadić naše prošlosti. Ono što vladini zvaničnici kriju može biti budućnost naše planete, jer ćemo jednog dana morati da platimo za sve laži, licemjerje i pohlepu našeg sistema.

Septembar 2005

Zaglušujuća tišina

Odrasla sam u Sovjetskom Savezu, i čak dok sam bila vrlo mala, jasno se sjećam pritiska totalitarnog društva, od koga bijaše nemoguće pobjeći. To je kao da imate fino naštimovan klavir, i pokušavate da svirate s orkestrom koji je namjerno raštimovan, zato što je vlast prosto odlučila da ima previše nota na muzičkoj ljestvici, i stoga neke od njih proglasila nezakonitim.

Pet godina nakon incidenta, ekonomija Sovjetskog Saveza je krahirala. Bješe to dobra stvar, za trenutak je izgledalo da je harmonija u svijetu na horizontu. Sada ta nada iščezava i sve oko nas ponovo postaje raštimovano, dok ratovi i atomsko ludilo odjekuju u pogrešnim tonovima, a metronom našeg neminovnog uništenja svakim danom sve jače otkucava.

Stoga je važnije nego ikad da se posvetimo važnom zadatku idealnog štimovanja sopstvenih duša, kako bismo čuli šapat harmonije drugih kao što smo mi - izvijajući se preko zida buke, prije nego što nas sve okruži samo zaglušujuća tišina posljednje propuštene šanse.

Decembar 2005

Černobiljska samoubistva

U prvih nekoliko godina nakon černobiljske nesreće, primijećena je veoma visoka stopa samoubistava. Misli o samoubistvu se prikradaju kad užasi života prevagnu nad strahom od smrti. Ko može sumnjati da je Černobilj cijelom čovječanstvu pružio mega-užas koji vreba iz slijepih ulica?

Danas, krivica zvanično leži na onim zvaničnicima koji su sebi oduzeli život, kao što su Valerij Legasov, ili glavni sekretar Komunističke partije Ukrajine, Šerbicki. Ja zaista vjerujem da ti siroti ljudi koji su izvršili samoubistva zbog Černobilja nijesu bili potpuni gadovi. Zašto? Zato što je poznato da pravi gadovi imaju ubilačke, a ne samoubilačke tendencije.

Decembar 2005

O politici Ujedinjenih Nacija (dio intervjua za online magazin o motociklizmu)

Pitanje: Da li oni zbilja misle da će ljudi širom svijeta povjerovati njihovim izvještajima? Da li smatraju da je prosječna osoba običan glupan? Šta ljudi kojo ovo čitaju mogu uraditi, da bi osigurali da černobiljska nesreća neće biti gurnuta pod tepih i zaboravljena?

Odgovor: Da, svi koje znam su bili šokirani izvještajem UN iz septembra 2005. Čak iako znamo da nas tretiraju kao budale, niko nije mogao očekivati da će njihova laž biti tako providna i uvredljiva. Ali, pogledajte šta se desilo u Iraku; taj rat je divan rezultat politike UN i njihovog tretmana arapskog svijeta kao jedne velike i glupe benzinske stanice, njenim izvještajima o hrani za naftu i jednim lažnim izvještajem o tome da Irak posjeduje nukelarno oružje. Sada će Iračani, koji nijesu imali nikakvo oružje za masovno uništenje, pokušati da ga pribave čim međunarodne snage napuste Irak. Nijesu imali ništa sa Al-Kaidom, a Al-Kaida je sada u Iraku. U Iranu očajnički žele da dođu do plutonijuma za nuklearno oružje. Što je još gore, Osama je postao heroj milionima ljudi. Bin Laden više nije vođa grupe razbojnika i ubica kao što je bio prije nekoliko godina, on je sada vođa velike političke struje u arapskom svijetu, čijih 60 % čine ljudi mlađi od 20 godina. To je 840 miliona tinejdžera. Mnogi od njih žele da budu baš kao Osama. on je njihov "Elvis", koji umjesto gitare nosi AK-47. Ali oni ne žele da nauče da sviraju gitaru i ostanu bez goriva prilikom vožnje do bioskopa na svom prvom sastanku. Oni žele da auto napune dinamitom i ubiju svakoga ko ne recituje sure iz Korana. Oni nas sada gorko mrze, svakog dana ljudi umiru bez pravog razloga, i to je rezultat svih izvještaja Ujedinjenih Nacija. Najbolje što može da učini svako ko želi da priču o Černobilju održi u životu je da svojim prijateljima proslijedi link ka mojoj priči.

Januar 2006

Novi reaktori

Ukrajina će graditi nove reaktore. Bila je to jedna od prvih odluka novog parlamenta, oni to zovu energetska samostalnost. Već proizvodimo više električne energije nego što nam je potrebno i snabdijevamo susjedne zemlje strujom iz naših nuklearnih elektrana, i oni samo žele da prodaju još više. Naša Vlada nije pripremila ništa drugo osim sebičnog scenarija za zgrtanje novca na uštrb zdravlja budućih generacija.

Ako pogledate ukrajinski parlament, vaša prva impresija će biti da politički život ključa. Više od pedeset partija koje se stalno odvajaju i stvaraju nove koalicije. Komešanje, gužva, masa ljudi na svim stranama. Ako nastavite da posmatrate, uočićete da ta masa poslanika, godinu za godinom, ne mijenja ništa. Razlog je što su političari isti ljudi kao i u vrijeme Sovjetskog Saveza, samo sada u zajednici sa svojim rođacima i protežeima. Novi sazivi parlamenta ne utiču na njih, uvijek su prisutni isti ljudi, kao kombinacije u kaleidoskopu; sa svakim okretanjem, ispred vaših očiju je nova slika i možete pomisliti da se nešto promijenilo; ali ipak, u stvarnosti, vidite samo novu kombinaciju istih komadića stakla koje ste gledali i prije.

April 2006

Zeleni Lug

Danas sam bila u knjižari, željela sam da pogledam šta se može naći o Černobilju. Police bijahu pune svih vrsta koloritnih magazina o kriminalu, seksu, rokenrolu i modi, ali ni jedna jedina o pustoj zemlji koja se prostire nekoliko stotina kilometara sjeverno od Kijeva.

U jesen 2005., obišla sam ponovo gradić "Zeleni Lug", gdje sam prije dosta godina vozila motocikl. Ali gradić nijesam nikako mogla pronaći, i shvatila sam da je uništen. Smješten samo 50 kilometara južno od reaktora, siroti gradić je postao samo još jedna stavka nuklearne statistike. Sada tamo nema više ni jedne jedine zgrade, nikakav spomenik, ništa što bi pokazalo da je tu postojao grad. Izbrisan je s lica zemlje, na isti način kao što su knjige o Černobilju nestale s polica u knjižarama.

U proljeće 2006., vidim da je još gradića i sela uništeno - sve žrtve Černobilja. Mislim da će u budućnosti ukrajinske vlasti uništiti sva preostala naselja u području i radiaoktivne ostatke ruševina odvući na krajnju deponiju blizu reaktora.

Turizam u Černobilju nema budućnost, jer je sve obraslo i zgrade počinju da se ruše. Ideja o turizmu ne nailazi na podršku vlasti, jer profit turističkih kompanija koje nude obilazak Černobilja ne može ni izbliza pokriti gubitke nuklearne industrije, tako da sve tragove mnogih černobiljskih Avetinjskih Gradova treba zbrisati tokom naše generacije. Na kraju će možda morati da sahrane i Pripjat, najveći od svih Avetinjskih Gradova.

Hoće li ikoga biti tamo da mu održi govor, i šta će reći? "Prah prahu, pepeo pepelu, izotop izotopu..."?

Mart 2006

Kad zvaničnici oplakuju

Tugovanje koje sponzoriše država, kao i većina svih zvaničnih ceremonija, je veličanstvena dramaturgija, i trebalo bi ustanoviti nagrade za najubjedljivije performanse. Možda bi ih mogli nazvati Nagrada Ruske ili Ukrajinske Akademije.

Kao u holivudskom filmu, to su sitničavo pripremljene scenske iluzije - i izgleda da černobiljski rekvijem svakog 26. aprila crpi njihova najbolja glumačka umijeća.

Nakon ponoći, u Memorijalnom centru žrtava Černobilja u Kijevu okuplja se velika gomila političara utučenog izgleda. Stoje u dugim redovima, svako drži svoju svijeću, i svako pokušava da nadmaši ostale u iskazivanju izvještačenog saučešća umrlima i nerođenima u Černobilju.

Blago pognutih glava, lagano vuku noge naprijed i idu kroz svoj dobro naučen zadatak pobožne tuge. Glumci u ovoj samilosnoj sceni sramnog licemjerja su upravo isti ljudi koji su direktno odgovorni za černobiljsku tragediju, i još uvijek kriju istinu o tome, puneći sopstvene džepove kao lobisti i finansijski stručnjaci za nove nuklearne elektrane.

Kao krešendo, ta družina oligarha i ministara žurno hrli u crkvu, punu pažljivo postavljenih kamera - ali ne da bi okajali svoja grešna djela, već da bi svom prezira dostojnom držanju dali pečat svečanog dostojanstva. Godinama unazad, hrišćane su slali u mentalne institucije i radne logore, ali sada novi državni standardi nalažu da treba simulirati vjeru.

I tako oni stoje, sa svijećama u rukama, skromnog izgleda u svojoj, privremeno prihvaćenoj, svetinji. Svi komunisti, marksisti i ateisti, krste se sa lijeve na desnu stranu, zatim sa desne na lijevu, a onda se pojavljuje crkveni Patrijarh, pređašnji špijun KGB-a, da im da konačni blagoslov.

Zbog "hrišćana" poput njih, čovjek poželi da se Isus zbilja vrati.

April 2006

Iz intervjua za "Dagens Nyheter", dan prije objavljivanja moje knjige

Zašto toliki dio svog života posvećujete ovoj katastroi?

Jednog dana, ta sela i gradovi će biti uništeni, a ja ne želim da iščezne i sjećanje na njih. Želim da ostavim zapise, kroz fotografije, filmove i kratke priče o tome kako sam vidjela Černobilj. Sigurna sam da će ljudi u budućnosti cijeniti moje napore.

Kako biste opisali život u tom području kad ste bili dijete?

Cijeli sam život provela u Kijevu, koji se nalazi 130 km južno od Černobilja. Nijesam zalazila u černobiljsko područje prije katastrofe. Moja prva posjeta je bila bjeloruskom dijelu Černobilja, godine 1992. Kasnije sam putovala i kroz ruski dio, i bila impresionirana beskrajnošću ukupne teritorije koja je bila otrovana zračenjem.

Kako se o ovoj temi, černobiljskoj katastrofi, danas priča u Vašoj zemlji?

Nažalost, ljudska cijena černobiljske katastrofe se više ne spominje često. Svih ovih godina, politika naše Vlade je bila da je treba izbrisati iz sjećanja. Nemoguće je kupiti knjigu o istoriji Černobilja. Sada možemo samo da gledamo filmove i dokumentarce o 26. aprilu u Černobilju. Čak i oni prikazuju samo hladnu nauku nuklearnih reakcija i manjkav inženjering.

Ukrajinska "Narandžasta revolucija" 2004 nije donijela nikakav napredak. Vlasti su samo povećale zvaničan broj žrtava sa 31 na 56. Ukrajina ne želi da zavisi od ruske nafte i gasa, i sada će graditi nove reaktore. Naš predsjednik ponosno ističe da Ukrajina već izvozi električnu energiju u Moldaviju i Bjelorusiju.

Šta mislite, kako će Černobilj uticati na buduće generacije? Fizički i mentalno?

Ovog proljeća sam posjetila različite djelove černobiljske zone. Vidjela sam nova mrtva sela, na oko 60 do 90 km zapadno od reaktora. Ljudi odlaze. Pokazuje se da mjesta zahvaćena zračenjem nemaju šansi da opstanu. Prije ili kasnije, ljudi će ih sve napustiti. To je najtužnija stvar, gradovi sa hiljadugodišnjom bogatom istorijom sad su ruinirani. To je jedino što vidimo; kako Černobilj utiče na ljudsko zdravlje ne možemo da vidimo. Sve te statistike su veoma kontroverzne. Sigurna sam da Černobilj ima i fizički i psihički uticaj na ljude koji još žive u zagađenim područjima. Ne utiče na ljude u drugim djelovima Ukrajine. Odluka da se grade novi reaktori je donijeta bez ikakve javne rasprave i nije bilo protesta. Žitelji gradova u kojima će se graditi novi reaktori više brinu o melodiji kojom se oglašava njihov mobilni telefon - očigledno čeznući da prodaju svoju zajedničku genetsku budućnost za nekoliko radnih mjesta i brzu zaradu. Zlato za budale*, mislim. Ja nijesam antinuklearni aktivist, ja sam samo osoba koja smatra da bismo trebali učiti iz prošlih grešaka, i prema tome ne graditi više reaktore blizu naseljenih centara.

* - "zlato za budale" - mineral gvožđa, pirit, gvožđe(IV)sulfid, zlatno žute boje, i zbog toga često podmetan kao zlato. (primjedba prevodioca)

Možete li mi tačno opisati šta ste radili tog dana, 26. aprila 1986?

Tog dana, mi nijesmo ništa znali o incidentu u nuklearnoj elektrani u Černobilju. Bila sam dijete, i igrala sam se na ulici s ostalom djecom. Sljedećeg dana, moji roditelji su željeli da odemo u vikendicu na selu, ali nije bilo autobusa. Hiljadu dvjesta autobusa su bili upućeni da evakuišu ljude iz Pripjata, i još nekoliko stotina za evakuaciju ljudi iz ostalih naselja blizu reaktora. Te večeri, na televiziji je prvi put izviješteno o incidentu, u trajanju od samo 14 sekundi. Moj otac je nuklearni fizičar, i sljedećeg dana je s posla donio dozimetar. Bio je veličine kofera. Sljedeća dva dana, očitavanja nivoa zračenja su bila normalna. Tada je Švedska već bila zahvaćena, ali je u Kijevu i dalje sve bilo uobičajeno. Južni vjetar nas je spasio. A onda je 1. maja vjetar promijenio pravac, i tog jutra mjerenje u našem domu je pokazalo 1 milirendgen na sat, što je 100 puta više od normalnog... Nikad neću zaboraviti lice mog oca - samo je zgrabio mene i moju sestru, strpao u voz i sve nas poslao kod bake, bezbjedno daleko od zračenja.

April 2006

Zelenaštvo vremena

Ako neki određeni region ili civilizacija želi da opstane, mora živjeti od kamate, ne od glavnice, prirode. Ekološki pokazatelji sugerišu da je čovječanstvo od nastanka svijeta do osamdesetih godina prošlog vijeka koristilo samo obnovljive izvore; ranih osamdesetih, priješli smo tačku u kojoj se počinje trošiti glavnica, koristili smo 100 % prirodnih godišnjih resursa, a Zemlji bi trebalo 15 mjeseci da nadomjesti ono što smo potrošili tokom ove godine. Ovi brojevi mogu biti neprecizni, ali oni jasno pokazuju da smo na putu da bankrotiramo.

U skladu s novim programom industrijskog razvoja, Ukrajina će u sljedećih 15 godina izgraditi 15 novih reaktora; rastući apetit ukazuje da se nalazimo u epohi Nuklearne Renesanse, ne samo ovdje, već širom svijeta. Atomska energija se prikazuje kao panacea* za sve ekonomske probleme, kao izvor ekološki čiste energije koji će nas spasiti od bankrota. Nažalost, oni propuštaju da shvate da samo uzimamo još jedan kredit, i sada postajemo žrtve još gore vrste zelenaštva, zelenaštva vremena. Samo je pitanje vremena kad ćemo morati da platimo ratu kredita, pustošniju nego što bi tražio ijedan drugi kreditor.

* - Panacea, univerzalni lijek za sve bolesti (primjedba prevodioca)

Još o zelenaštvu vremena

Hajde da vam navedem nekoliko primjera zelenaštva vremena. Zaista ih nije teško naći. Kao, naprimjer, sportista koji uzima anaboličke steroide. On od Vremena uzima kredit kojim će finansirati fizičko bogatstvo u sadašnjosti. Međutim, kamata će biti obračunata i naplaćena kasnije u životu, nekom tragičnom slabošću ili hroničnom bolešću.

Onaj ko ugradi turbopunjač na svoj motocikl, može voziti brže, ali ne zadugo. Motori sa dodatim turbopunjačem ne traju dugo.

Moguće je, naprimjer, učiniti da plodovi na stablu voćke sazriju za nekoliko dana, ali će to biti jedini dobar rod tog stabla; ono će se kasnije osušiti.

Čak se smatralo da se kriza zaliha hrane može odložiti korišćenjem hibridnih sjemena i hemijskim uzgajanjem. Pola vijeka miješanja vlada i korporacija u snabdijevanje ljudskom hranom je donijelo samo mali uspjeh, uz veliku cijenu po zemljište, i gubitak genetskog diverziteta. Dugoročni uticaj na ljudsko zdravlje je jš uvijek nepoznat, ali je gojaznost već postala međunarodna pošast - grafički prikaz narastajuće kamate koju čovječanstvo plaća genetičkom pretvaranju biljki u neprirodno odgajene oblike.

Onaj ko namjerava da kupi hranu ili lijek, ili da glasa za nove izvore energije, smatraće potrebnim da procijeni njihovu bezbjednost. Svi bi trebali uzeti u obzir maksimu univerzalne vrijednosti, koja se pripisuje Napoleonu: sve što je neprirodno je nesavršeno. Ne zanemarujte ovo drevno Napoleonovo pravilo - jer sve što je neprirodno nije samo nesavršeno i štetno za upotrebu, već je i veoma profitabilno za proizvodnju.

Ovih dana, slijepa vjera u progres, sa svim njegovim tobožnjim čudima, poprima oblik arogancije. Sa većinom tih čuda, narušavanje prirodnih principa kako bi se ostvario kratkoročan cilj, nagomilaće visok dug koji u budućnosti treba platiti.

Maj 2006

<<- Linkovi Autor ->>
   
comments powered by Disqus