RIJEČ AUTORA
Pogovor "Avetinjskom gradu" i "Zemlji vukova"

Pročitali ste dvije priče o Černobilju i vidjeli ste fotografije. "Avetinjski grad" sam napisala 2003 - 2004, a "Zemlju vukova" 2005.

"Avetinjski Grad" je napadan od dana kad sam ga učinila dostupnim na internetu. Mnogi ne cijene moj trud. Černobilj je katastrofa koje ne želimo da se sjećamo; to je ljudska tvorevina, i to se nikad neće završiti.

U 2004., moj sajt o Černobilju je bio među najposjećenijim na internetu. A tada je moj nalog bio blokiran, i novine širom svijeta su pisale da sam ja komercijalni trik, reklama za kompjutersku igru, photoshop, i tako dalje... Uspjela sam da pogodim u živac, i ponosna sam zbog toga. Nakon takvog iskustva, shvatila sam da onaj ko želi da kaže istinu, mora biti sposoban da stoji iza nje, i to me je inspirisalo da stvorim i drugi dio černobiljske priče, "Zemlja vukova".

U industriji atomske energije se vrti veliki novac. Samo 1 kg obogaćenog uranijuma proizvodi otprilike istu količinu energije kao 50 vagona do vrha napunjenih ugljem, odnosno 3.000 tona. Prema tome, troškovi prevoza prečišćenog uranijuma su tri miliona puta povoljniji nego za ugalj. Prirodno, to povlači bogate političke i poslovne veze, čiji je jedini cilj da pomuzu kravu ne vodeći nikakvog računa o bezbjednosti reaktora i zdravlju ljudi.

Koliko god da su pokušali da diskredituju moj sajt, još uvijek sam tu, i ljudi nastavljaju da ga čitaju.

Ja nijesam pronuklearni ili antinuklearni aktivista, ja sam samo prohumani autor, koji drži da Černobilj bijaše upozorenje čovječanstvu.

Ne mislim da je atom zlo sam po sebi. On samo postaje zlo u rukama čovjeka. Pod odgovarajućim uslovima, atomi mogu služiti ljudima, pod uslovima koji isključuju ratove, pod uslovima da atom ne pripada komunistima, islamistima ili kapitalistima. Problem je što su komunisti, islamisti i kapitalisti uvijek prvi koji pokušavaju da prisvoje atom.

Moje interesovanje za Černobilj je otpočelo 1992., kad sam prvi put putovala kroz bjeloruska sela sjeverno od reaktora. Bila sam mlada i bila sam impresionirana. Ono što me je najviše pogodilo bijaše mračna ljepota mjesta; ljepota koju drugi nijesu mogli da vide.

"Vruća tačka", poput Viljče, je uobičajen izraz za sva područja kontaminirana černobiljskom radijacijom. Godine 1991., izmjereno je 60 kirija cezijuma. Nivo radioaktivnih izotopa plutonijuma je bio 0.7 kirija po kvadratnom kilometru, a stroncijuma 15 kirija po kvadratnom kilometru. Po černobiljskim standardima, Viljča je tipična vruća tačka.

Kad na stranici o "crvenom drveću" kažem da bih blještala u mraku, šalila sam se. Zračenje se ne vidi, to je samo uobičajen izraz. Ekstremno jako zračenje se može vidjeti na nekim video zapisima, zavisno od vrste filma. Manifestuje se u vidu malenih iskrica. Zračenje se vidi na video zapisu "Posljednji dan Pripjata". Autor tog zapisa, Mihail Nazarenko, je pripremao film o atomskom postrojenju, i desilo se da je bio u Pripjatu. Takođe je snimio i evakuaciju.

Zračenje na dan evakuacije u Pripjatu je zvanično bilo 1 rendgen na sat, ali ljudi kažu da je bilo 7 rendgena na sat. A to nije isto, jer u prvom slučaju, ozračena populacija umire nakon dva do tri mjeseca, a u drugom nakon nekoliko dana.

Moje priče su snimak Černobilja, onakvog kakvog sam ga vidjela nekih sedamnaest do devetnaest godina nakon nesreće, i od tada nijesam ažurirala informacije o nivoima radijacije, broju stanovnika u tom području, i tome slično.

Nekoliko fotografija potiču iz drugih izvora. Postavila sam ih na sajt uz dozvole njihovih autora. Moram da zahvalim svima koji su mi pomogli u radu oko sajta, i onima koji još uvijek pomažu.

"Avetinjski grad" je poseban poklon za mene od dueta "Huns & Dr. Beeker".

Naučni dio ove priče koji se odnosi na radioaktivnost americijuma je nevjerovatno složena tema, i praktično je nemoguće da bilo ko bude apsolutno u pravu.

Sljedeći grafikon aproksimativno prikazuje proces razlaganja plutonijuma 241, pri čemu se akumulira americijum 241. Na vertikalnoj skali je masa, a na horizontalnoj vrijeme.

Ovo je fotografija "Slonovog stopala", nažalost, lošeg kvaliteta, jer su sve fotografije ovog čuda nacinjene daljinski upravljanim uređajima. Niko ne zalazi u tu prostoriju, jer je radijacija oko 10.000 rendgena na sat.

"Slonovo stopalo" je samo najveća formacija, ali je to ustvari samo mali dio goriva koje se nalazilo u reaktoru. Eksplozija je srušila osnovu reaktora, i istopljeni materijal je iscurio iz suda reaktora u prostorije i hodnike ispod njega. To je na neki način dobra vijest, jer se time smanjuju šanse da dođe do nove lančane reakcije. Sljedeća šema čini razumljivijom strukturu reaktora i sadašnju poziciju goriva.

Ta radioaktivna magma ima staklast izgled, jer se gorivo izmiješalo s pijeskom kojim je bio obložen reaktorski sud.

Ako želite da saznate još ponešto, kliknite ovdje za video zapis načinjen duboko u podzemlju reaktora broj 4, na kome se vidi "Slonovo stopalo".

Količina goriva koje je ostalo ispod sarkofaga je predmet rasprave medu naučnicima. Teško je istražiti sve sobe i hodnike, jer nivoi radijacije dosežu 1.000 rendgena ili čak i više. Naučnici trče kad prolaze takva mjesta. Taj nivo radijacije ubija čovjeka za samo sat vremena. Zaštitna odjeća ne pomaže. Nema sredstava koja čovjeka mogu zaštititi od takve radijacije.

Sve do nesrećnog 26. aprila 1986, černobiljska elektrana je bila uspjeh. Njen energetski bilans je prevazišao sva očekivanja, a bezbjednost je bila bez mrlje. Glavni inžinjer, koji je dizajnirao černobiljski reaktor, se ponekad hvalio da je ta vrsta reaktora toliko bezbjedna da bi mogla biti izgrađena na moskovskom Crvenom trgu.

Černobiljska elektrana je snabdijevala dva miliona ljudi strujom, i noć je bila najbolje vrijeme za eksperimente, zbog najniže potrošnje struje. Kad je eksperiment predviđen, operateri su radili svoj posao sa istim pouzdanjem kao i uvijek. Svrha eksperimenta je bila da se procijeni odgovor reaktora na gubitak električnog napajanja. Ali ono što operateri nijesu shvatali je velika nestabilnost tog sovjetskog tipa reaktora pri radu u režimu niske snage.

Svi reaktori rade na istom principu: u uranijumskom gorivu, neutroni cijepaju atome urana, i dolazi do takozvane samoodržavajuće lančane reakcije. Oslobođena energija zagrijava gorivo, oko koga cirkuliše voda, i takođe se grije, dijelom prelazeći u paru; para pokreće turbine, koje proizvode struju, a para se ponovo prevodi u tečno stanje i koristi za hlađenje goriva u srcu reaktora.

U černobiljskom reaktoru broj 4, uranijum se nalazio u obliku 1.700 odvojenih šipki, okruženih blokovima grafita koji potpomaže odvijanje lančane reakcije. Kontrolne šipke apsorbuju neutrone i usporavaju reakciju; njihovim izvlačenjem iz goriva, snaga se povećava, a njihovim ponovnim vraćanjem u gorivo, snaga se smanjuje. Iz bezbjedonosnih razloga, najmanje 30 kontrolnih šipki uvijek mora biti u reaktoru. Rashladna voda apsorbuje suvišne neutrone i takođe pomaže regulaciju brzine lančane reakcije. Opasnost ovakvog dizajna reaktora leži u gubitku ili prekomjernom isparavanju vode, u kom slučaju suvišni neutroni mogu ubrzati lančanu reakciju, sve dok se ne izgubi kontrola nad reaktorom. Upravo to se desilo u Černobilju.

Eksploziju su uglavnom izazvali sljedeći faktori:
1) U reaktoru je u tom momentu bilo vrlo malo (možda čak manje od 10) kontrolnih šipki, koje su se mogle vratiti nazad u gorivo da bi spriječile povećanje reaktivnosti;
2) Šipke za gašenje reaktora su sporo uvlačene u gorivo, ubrzanjem od otprilike jedne četvrtine ubrzanja slobodnog pada (g/4), a ne veoma brzo, kako bi inače trebalo da bude;
3) Radi uštede novca, vrh (oko 1 metar) šipki za gašenje reaktora je bio izrađen od GRAFITA! To je doprinijelo naglom skoku reaktivnosti u možda dvadesetom dijelu sekunde, koji se nije mogao zaustaviti.

Među ostalim defektima, propustima i greškama vrijednim spomena je i nedostatak zaštitnog oklopa reaktora, koji je spriječio sličnu katastrofu na Ostrvu Tri Milje u SAD. Sovjetima je mnogo puta rečeno da su atomska postrojenja bez zaštitnog plašta opasna, ali su oni nastavljali da ih grade, jer su bila 30 % jeftinija.

Nakon eksplozije, jedini način da se uspori lančana reakcija bijaše zasipanje reaktora apsorberima neutrona i drugim hemikalijama iz helikoptera; nedugo zatim, mnogi hrabri piloti su umrli. Ali njihove fotografije i video zapisi su preživjeli. Kliknite ovdje za jedan od njih.

Ne propustite 6 minuta dug video zapis Vladimira Ševčenka, pod imenom "Hronika teških dana".

Ovdje je video zapis koji prikazuje "biorobote" u radu, u posljednjoj fazi čišćenja krova.

Ovo su fotografije milirendgenske prvomajske parade.

To vjerovatno bijaše jedina parada na kojoj nijesu učestvovali partijski šefovi i njihove porodice. Kako to obično biva, brod koji tone prvo napuštaju putnici iz prve klase, pa su njihove porodice napustile Kijev 26. aprila, čim su saznali za eksploziju u nuklearnoj elektrani.

Niko nije bio kažnjen zbog prikrivanja istine od javnosti.

Samo ljudi iz nuklearne elektrane su kažnjeni. Šest radnika elektrane su osuđeni po raznim osnovama na 2 do 10 godina. Samo je pomoćnik glavnog inženjera djelimično priznao krivicu; "Kriv sam, ali je kriv i sistem", rekao je on na suđenju.

Godine 1991, SSSR se raspao. Neke stvari su se promijenile od tada: komunisti su postali demokrate, vođe Komsomola su postali biznismeni, sudije i tužioci su postali ministri. A šta su postali ljudi koji su nekad vjerovali svojim vođama i otišli da čiste područje oko reaktora? Svi oni, sada ostavljeni sami sebi i svojim tumorima, znaju da će umrijeti, a da će nakon njihove smrti zvaničan bilans žrtava i dalje ostati trideset jedan.

Materijali sa ovog sajta se mogu štampati, kopirati, prevoditi ili koristiti u bilo koju svrhu, autorska prava nijesu zadržana. Moj cilj je da ove priče vidi što je moguće više ljudi.

Hvala svima koji su ovo pročitali.

Elena Filatova

www.ElenaFilatova.com

<<- Proljeće 2007 Činjenice ->>
   
comments powered by Disqus