MIRNI GRADIĆ PALJESKOJE

Vraćamo se u Ukrajinu i stremimo kući. Na kraju našeg putovanja ćemo posjetiti gradić koji je jednog dana bio poznat pod imenom Paljeskoje.

Grad je bio administrativni centar regiona Palisja; na našem jeziku to znaci „pored šuma”. Sad je to prestonica ZEMLJE VUKOVA. Na slici je zdanje gradske skupštine.

U sovjetsko vrijeme, svi koji su htjeli da grade kuće morali su da se drže standarda. Samo su dobrostojeći ljudi koji su imali veze mogli izgraditi veće kuće. Komunistička partija je 70 godina pokušavala da izjednači ljude, i nijesu uspjeli, neke kuće su i dalje veće od ostalih.

Černobilj ih je sve izjednačio u jednom danu, i sada kuće običnih ljudi leže u istoj ravni s kućama onih koji su u svoje vrijeme bili velike zvijerke.

Ovo su kuće običnih ljudi.

Od ove kuće su ostali jedino dimnjak i frižider.

Centar grada

Centar Paljeskog izgleda kao nakon nuklearnog napada, kao mješavina Staljingrada 1943. i Hirošime 1945. Vožnja ovuda je slalom između stabala koja rastu iz asfalta i otvorenih kanalizacionih šahti.

Ovo je prodavnica igračaka i odjeće za djecu.

A ovo je moj otac, dok provjerava nivo zračenja u ovoj prodavnici. On je sada u penziji, ali se i dalje zanima za pitanja ekologije.

Kao i mnogi, i on vjeruje da ljudi mogu ponovo živjeti ovdje. Paljeskoje je uglavnom čisto, čistije nego druga mjesta, prosječan nivo zračenja je ispod 20 mikrorendgena na sat, samo na nekoliko mjesta će skociti na 50. Doduše, oni koji dođu ljeti, moraju udvostručiti ove vrijednosti, jer je ljeti zračenje svuda intenzivnije. Ponekad prosto lutam sa tatom kroz neku nedođiju. Gajgerov brojač koji on koristi je proizveden 1986. Nakon černobiljske katastrofe, došlo je do nestašice detektora zračenja, i vlasti su počele paničnu i brzopletu proizvodnju uređaja sa mjernim opsegom samo do 100 mikrorendgena. Oni su bili potpuno beskorisni, jer je nivo zračenja u Černobilju bio stotine puta veci od toga - daleko van mjernog opsega. Tih dana, nivo radijacije u mom domu u Kijevu je bio oko 1.000 mikrorendgena na sat... tek sada, nakon dvije decenije, ti stari detektori su konačno postali upotrebljivi. Vlasti su pokušale su da udahnu novi život ovom gradu i spasu ga. Uklonili su sav asfalt i izgradili nove puteve, srušili su nekoliko zgrada i izgradili nove bolnice i škole.

Čak su uklonili i vodovodne cijevi i izgradili novu crkvu.

Smanjili su nivo zračenja, ali ne dovoljno da bi grad bio ponovo naseljen... Čini se da su sva zatrovana mjesta osuđena na smrt... prije ili kasnije, ljudi će ih sve napustiti.

Paljeskoje je drevni grad. Prvi put se spominje u hronikama 945. godine, kad je Veliki kijevski vojvoda Igor ubijen i sahranjen ovdje. Selo je dobilo ime Mogiljnoje, što znaci “pored groba”, i tako se zvalo mnogo vjekova. Sada opet živi svoje staro ime...

Grad je od tada promijenio mnogo imena. Preživio je invaziju mongolskih hordi u XIII stoljecu, veliku glad 1933., veliki narodni rat od 1941. do 1945., a od 26. aprila 1986. polako umire od smrtonosne doze zračenja te černobiljske noci. Stanovnici su se borili da održe grad u životu, godine 1991., dvanaest hiljada ljudi je još uvijek živjelo u njemu. Ali kad je sat na gradskoj kuli stao 1999., oznacio je smrt grada odlaskom posljednjih hiljadu stanovnika. Populaciju Paljeskog sada cine samo šest ili sedam ljudi; toliko je ostalo od nekadašnjih dvanaest hiljada. Ove godine, populacija je po prvi put počela da raste, doselilo se nekoliko beskućnika. Oni će braniti grad od najezde divljih svinja i pelina. Poželimo im sreću. Stabla rastu kroz krovove. Možda je to način na koji priroda pokazuje da su stvari pošle naopako.

Nema načina da se probijemo do gradskog groblja.

Izrovana zemlja pokazuje da divlje svinje već posjećuju ovaj gradić.

Ovo su bjeloruski vuk i divlja svinja, vjerovatno budući stanovnici Paljeskog...

Postoji nešto neopisivo tužno u priči o ovom gradiću, o dvanaest hiljada ljudi koji su živjeli u njemu, o velikim umovima koji su raspravljali o idejama, običnim ljudima koji su raspravljali o svakodnevnim događajima, i sitnim dušama koji su ih ogovarali... Sad se više ne čuje ničiji glas, samo divlje svinje riju kroz njihove kuće, a vukovi pretražuju opustošeni prostor koji je čovjek izgradio a zatim uništio i odrekao ga se, i sad pripada njima...

<<- Prethodna stranica Sljedeća stranica ->>
   
comments powered by Disqus