Šest stotina godina

U večernjim satima u petak, 25. aprila 1986, noćna smjena reaktora Černobilj - 4 se pripremala da izvede test kojim bi utvrdili koliko dugo turbine mogu nastaviti da se vrte i proizvode energiju ako bi se isključio spoljašnji izvor napajanja strujom. To je bio opasan test, ali već je i ranije bio izvođen. Kao dio priprema, posada je isključila nekoliko bitnih kontrolnih sistema - među njima i mehanizam za automatsko isključivanje reaktora u slučaju incidenta.

Nešto poslije 1 sat ujutro, 26. aprila, dotok rashladne vode je opao, i snaga reaktora je počela da raste.

U 1:23, operater je odlučio da zaustavi reaktor dok je radio u režimu niske snage, i domino efekt prethodnih grešaka je izazvao iznenadan skok snage reaktora i katastrofalnu eksploziju vodene pare, koja je hiljadu tona težak krov na zaštitnoj zgradi reaktora pocijepala u komadiće.

Neke od 211 kontrolnih šipki su se istopile, izazivajući tako drugu eksploziju, čiji uzrok je još uvijek razlog neslaganja među ekspertima, koja je izbacila fragmente radioaktivnog goriva iz srca reaktora i dozvolila da vazduh prodre unutra i zapali nekoliko tona grafitnih blokova.

Kad grafit jednom počne da gori, praktično ga je nemoguće ugasiti. Devet dana i 5.000 tona pijeska, bora, dolomita, gline i olova koji su izbacivani iz helikoptera su bili potrebni za gašenje. Radijacija je bila intenzivna, i mnogi od tih hrabrih pilota su umrli.

Požar grafita je oslobodio najveći dio radijacije u atmosferu, i zabrinjavajući poremećaji atmosferske radijacije su primijećeni i hiljadama kilometara daleko.

To su bile neoprostive greške dizajna.

Razlozi nesreće su opisani kao fatalna kombinacija ljudske greške i nepouzdane tehnologije. Andrej Saharov (sovjetski nuklearni fizičar, disident i borac za ljudska prava; 1921 - 1989) je izjavio da je černobiljski incident pokazao da naš sistem ne može upravljati modernom tehnologijom.

U skladu sa dugom tradicijom sovjetske pravde, svi radnici iz smjene su uhapšeni, bez obzira na udio njihove krivice. Ukupno 25 radnika te noćne smjene su umrli od posljedica zračenja.

Černobilj će ostati radioaktivan u narednih najmanje 48.000 godina, ali ljudi mogu ponovo početi da naseljavaju ovu oblast nakon otprilike šest stotina godina - tri stoljeća manje ili više. Eksperti predviđaju da će se najopasniji elementi razložiti do tada - ili će se dovoljno razrijediti vazduhom, tlom i vodom ostatka svijeta. Ako bi naša vlada na neki način pronašla novac i političku volju da finansira istraživanja, možda bi bio otkriven metod za neutralizaciju ili čišćenje kontaminacije i prije tog roka. U suprotnom, naši daleki potomci će morati da čekaju da nivo radijacije sam od sebe padne na prihvatljiv nivo. Najpovoljnija naučna procjena kaže da će to biti za trista godina... ali neki naučnici kažu devet stotina godina.

Ja mislim da će to biti za trista godina, ali me ljudi optužuju da sam optimista.

Autor ove fotografije je Richard Wilson

Ako bi drveće moglo da govori, tada bi ovo stablo bilo ono čiju bih priču slušala. Ovo je bilo drvo za vješanje u drugom svjetskom ratu. Nacisti su vješali partizane. Kasnije su partizani vješali izdajnike. I drvo je ostalo kao spomenik tim nepravdama. Nakon nesreće, postalo je dvojni spomenik, i simbol černobiljske tragedije. U međuvremenu se osušilo, i zamijenjeno je sjajnim aluminijumskim drvetom... možda kao hram stvarima koje nikad ne umiru, naprimjer masovna glupost.

Sjećam se...

U ukrajinskom jeziku, Černobilj je ime trave, pelina. Ta riječ ovdje na smrt uplaši ljude. Možda i zato što vjernici znaju da se pelin spominje u biblijskoj Knjizi otkrovenja - koja opisuje smak svijeta...

Otkrovenje 8.10: I treći anđeo se oglasio, i pala je velika zvijezda s neba, goreći kao baklja, na trećinu rijeka i na izvore vode.

Otkrovenje 8.11: I ime zvijezde bješe pelin; i trećina rijeka postade pelin, i mnogo ljudi je umrlo od voda, jer su postale gorke.

A ako u našem jeziku razložite tu riječ, "černo" znači "crni", a "bilj" je "bol". Ako kažem nekome da idem u "Crni", odgovor u najboljem slučaju je "Jesi li ti luda?!"

Moj otac je govorio da se ljudi plaše smrtonosnih stvari koje ne mogu da vide, osjete i pomirišu. Možda zato što su te riječi dobar opis same smrti.

Tata je nuklearni fizičar, i naučio me je mnogo čemu. On više brine zbog brzine mog motocikla, nego zbog pravca kamo ću ga usmjeriti.

Moja putovanja u Černobilj nijesu nalik na šetnju parkom, ali se rizikom može upravljati. Na put uvijek idem sama ili sa saputnikom na zadnjem sjedištu, ali nikad sa još jednim vozilom, jer ne želim da iko podiže prašinu ispred mene.

Bila sam đak te 1986., i čim je nivo radijacije u Kijevu počeo da raste, tata nas je sve potrpao u voz koji je išao ka bakinoj kuci. Ona živi 800 kilometara odavde, i tata nije bio siguran da li je to bilo dovoljno da nas drži izvan domašaja velikog zlog vuka nuklearne eksplozije.

Komunisti koji su tada bili na vlasti su zataškavali nesreću. U Kijevu, prisiljavali su ljude da učestvuju na njihovoj dragocjenoj glupoj paradi za dan rada, a to je bilo kad su obični ljudi počeli da slušaju vijesti o nesreći sa inostranih radio stanica ili od rodbine onih koji su umrli. Stvarna panika je počela nedjelju, deset dana nakon nesreće. Ljudi koji su bili izloženi enormno visokim dozama nuklearnog zračenja u prvih desetak dana, dok je to još bila državna tajna, uključujući i neokrivljene posjetioce području, su umrli ili su imali ozbiljnih zdravstvenih problema.

<<- Prethodna stranica Sljedeća stranica ->>
   
comments powered by Disqus