U umjetničkom studiju

Dva čovjeka razgovaraju u sobi prepunoj svih vrsta vojničkih plakata i postera koji propagiraju homoseksualnost. Jednog zovu Pit, on je umjetnik koji radi u zatvorskom umjetničkom studiju. On je duboko nezadovoljan svojim životom uopšte, a posebno svojim homoseksualnim životom.

On kaže svom prijatelju: "Naše društvo je nedovoljno razvijeno da bi svima omogućilo pravo da postoje u skladu sa svojim karakterom, kakvim god se on pokaže... umjesto što gaje budalastu nadu da će promijeniti našu prirodu. Zašto to ne mogu jednostavno da prihvate i puste nas da živimo ovakve kakvi smo..."

"Gluposti, Pite", buni se njegov prijatelj, "ti se ne smiješ žaliti na svoj život, jer bi se svako od nas mijenjao s tobom! Tvoj život je mnogo bolji nego život ostalih osuđenika: ti radiš samo pola sata dnevno, crtajući te beskorisne propagandne postere, a ostatak vremena provodiš tetovirajući zatvorenike. Zarađuješ više novca nego bilo koji stražar ili oficir, i niko ne pokušava da ti popuje."

Takav praktičan razgovor nervira umjetnika više nego što može da izdrži, i obično čini da on potraži intelektualno više zadovoljavajuću, apstraktnu temu.

Strpljivo udovoljavajući svom prijatelju, Pit se upušta u dobro izvježban a ipak ostrašćen monolog: "Razlog zbog koga mi je ovdje dobro je što sada prodajem svoj talenat. Rasipam talenat koji mi je bog dao za kikiriki. Ja sam rođen da stvaram za buduće generacije, gdje ovo što sad radim neće biti ocjenjivano s pristrasnošću ili zavišću. Umjesto toga, ja ostavljam svoje tragove na lobanjama kriminalaca, tetoviram "Zdravo, brico", da brica vidi moj pozdrav kad sljedeći put dospiju u zatvor..."

"Ja sam rođen da utičem na generacije, možda čak i da se korisna i plemenita djela mog genija pronose vjekovima. A osim poruka brijačima, šta ostavljam za sobom? Tetovaže konopa na vratovima zatvorenika, lisica na njihovim zglobovima i okova na nogama."

"Mogao sam da prekrijem katedrale ikonama svetitelja, a umjesto toga ja tetoviram crkve na dlakavim leđima kriminalaca. Čak traže da broj zvonika bude jednak broju godina koje su proveli u zatvoru. Ne! Ne može se više ovako!"

Pit ustaje sa svoje stolice, divljačkih očiju i frustriran. "Nešto moram uraditi, nekako moram da završim sa ovim... Ne mogu više ovo da podnesem..."

U tim trenucima očaja, Pit obično zaboravlja da je dospio u zatvor zato što je slikao kopije poznatih djela, a zatim ih prodavao kao originale. On sebe vidi kao žrtvu nehumanog sistema; zatvorenika zbog savjesti prije nego običnog falsifikatora.

"Gluposti, Pite, moraš da shvatiš da te sam talenat neće daleko odvesti", gunđa njegov prijatelj. "Bez identiteta, ti si samo dokoni filozof, ostarjeli homoseksualac, impotentni anarhista! Lihtenberg je za djela kao što su tvoja rekao da su poput ogledala; ako dupeglavac gleda u njega, ne može očekivati da ga iz ogledala posmatra apostol! Moraš priznati, Pite, da si ti dupeglavac." Sramežljivo se smiješeći, priznaje: "Da ti pravo kažem, ti si tako zgodan dupeglavac, da ja uopšte i ne želim da ikada postaneš apostol!"

To spušta Piterove misli na zemlju. Stoji ispred svog prijatelja, gledajući ga neko vrijeme, pitajući se da li je Lihtenberg bio filozof ili zatvorenik. Htio bi da pita, ali ne želi da otkrije svoje neznanje. Nastavlja: "Juče sam tetovirao onog mladića iz bloka N7, on je jedan od nas. On je tražio da mu istetoviram par očiju na zadnjici."

"Izvini, ali šta treba da znači takav zahtjev? Šta tačno simbolizuje takva tetovaža? Ne mogu da skontam", pita njegov prijatelj, izgledajući pomalo zbunjeno.

Pit se saglašava, riječima: "Nijesam mogao ni ja, pa sam mu predložio da umjesto toga istetoviram dva ložača, po jednog sa obije strane, kako drže lopate."

"Ložača?", pita prijatelj, izgledajući još više pometen.

"Ništa posebno kad stoji mirno, ali kad hoda, ložači počinju da pokreću svoje lopate, kao da ubacuju ugalj u jnjegovo dupe. To je sjajan izum u umjetnosti oslikavanja kože: animirane tetovaže! Osjećam da tu leži ogroman potencijal!"

"Još uvijek te ne shvatam. Postoji li neko skriveno značenje, ili o čemu se već radi?"

"Ne znam ni za kakvo bitno značenje, ili gdje bi se moglo skrivati neko uzvišeno značenje, ali osjćam se kao da sam samo ložač koji besciljno ubacuje dijamante svog talenta neprocjenjive vrijednosti u dupe svoje sopstvene sudbine...", lamentira Pit, čiji tok misli ponovo stremi u intelektualni prostor.