Vrtlog

 

Duboka je noć u hotelu "Inturist", ekstravagantnom domu daleko od doma za poslovne ljude iz inostranstva. Kako se pređašnji Sovjetski Savez polako utapa u vreli bazen tržišne ekonomije, nadolazeća plima biznismena iz inostranstva, koji nose svežnjeve novčanica od sto američkih dolara, je promijenila izgled ovog elegantnog hostela. Zbog toga neki ovaj hotel za poslovne ljude zovu Tadž Mahal među bordelima, mjesto gdje čovjeka opelješe u luksuzu, i on ipak spava sa osmijehom. A ako mu ponestane novca, tu je uvijek American Express. I zaista, u hotel "Inturist" dolaze na hodočašće najskuplje kurve sa hiljada kilometara unaokolo - pohotne kćerke rudara, farmera, mehaničara i pravoslavnih sveštenika - nadajući se šansi za audiciju, armija optimističkih drolja koja želi da ih puste unutra, kako bi zaradili za usluge koje pružaju i prolaznu ekstazu koju pobuđuju. Ali nije više lako zaraditi.

 

Hodnici velikog hotela su utihnuli, bar je zatvoren, i svi osim jedne žene mirno spavaju. Ona se probudila nakon jedne noći nepoštednog opijanja i otkrila da joj nedostaje jedna čarapa. Sad je uporno traži. Dobre čarape je još uvijek teško naći, i skupe su - naročito ove vrlo dugačke, kakve ona nosi na svojim prelijepim nogama. Vreba kroz mračne hotelske hodnike, prema recepciji, pokušavajući da se sjeti gdje ju je mogla izgubiti, i sa kim. Zastaje na trenutak da bi pogledala smiješnu sliku zgodne, raščupane žene u ogledalu u holu. Psuje i nastavlja dalje. Koliko god pokušavala da se sjeti prethodne noći, ne uspijeva u tome. Nije to ništa neobično, ali ovaj put je izgubila luksuznu čarapu, i to situaciju čini ozbiljnom. Sa kim je bila prethodne noći, ili čak sa koliko njih, nije bilo bitno kad je slučajno ušla u banket salu.

 

Svi je zovu Vrtlog. Ona je trideset sedam godina stara prostitutka, koja izgleda petnaest godina mlađa. Bez napornih vježbi, bez držanja dijete, čak i bez poštovanja prema sopstvenom tijelu, ona na neki način održava svoju ekstravagantnu ljepotu, svoju preplanulu kožu, svoje bistre oči i čvrsto tijelo. Dok se ostale žene njenih godina goje i dobijaju bore, Vrtlog je netaknuta, dokaz da geni nemaju smisla za pravednost. Čak ni godine u zatvoru je ništa nijesu koštale. Svaki put kad bi provela nekoliko godina u zatvoru, postajala je jača, ljepša, i sve prilagođenija činjenici ko je ona i šta je ona. Poznaje mnoge djevojke koje mrze sebe zbog toga što vole da prodaju svoja tijela. Takve djevojke vole svoj posao i mrze sebe zbog toga. Vrtlog im kaže: "Ne mrzite sebe zato što volite svoj posao. Mrzite muškarce koji nose novac okolo i koriste vašu prirodnu slabost kako bi vas naveli da to radite. Kad mrzite čovjeka sa kojim ste, lako vam je da radite, a njemu nemoguće da bilo šta dobije besplatno." I u pravu je. Nikad nije bila sa klijentom koga nije mrzjela, čak i dok ga šarmira i sa osmijehom pruža najintimnije seksualne usluge. Vrtlog je profesionalka u svakom smislu.

 

Prije pet mjeseci je izašla iz zatvora, zbog kazne za posjedovanje droge, i povezala se sa svojim starim makroom, koji poznaje pomoćnika direktora u "Inturistu". Vrtlog je i ranije radila u "Inturistu", prije četiri godine. Ali stvari su se promijenile. Sada su svi novi, a sjećanja blijede. Umjesto da se vrati kao odana saradnica, puzila je i molila kao ostale djevojke. Trebalo joj je tri mjesca pregovora i pola tuceta noći provedenih u krevetu pomoćnika direktora da bi dokazala da je kurva na svjetskom nivou, koja neće ukaljati ugled "Inturista". Na kraju, pade ovakav dogovor: pomoćnik direktora će dobijati 1.000 američkih dolara mjesečno, ili protivvrijednost u eurima, i deseti dio njenog profita. Ostatak dijele ona i makro, u odnosu 60/40, makro dobija 60%. Vrtlog nije mogla da vjeruje da je bila sposobna da postigne tako dobar dogovor. Od tih 40% ostatka zarade od posla u "Inturistu" bi se obogatila za dvije godine. Sada, više nego ikad, se zaklinje da ne postoji ništa što neće učiniti za muškarca ako je cijena dovoljno dobra. Ali bogatstvo je u budućnosti. Sada tek počinje ispočetka u "Inturistu" i duguje dosta novca. Mjesec kasnije, ne bi provela ni minut tražeći izgubljenu čarapu. Ali večeras joj treba jer ne može priuštiti sebi da nabavi novu.

 

Ulazeći u banket salu, Vrtlog vidi Ljovu, mladog barmena s kojim često ćaska rano uveče, dok su događanja još uvijek spora. Uvijek mu daje napojnicu kad uputi klijenta prema njoj, a isto to radi i nosačima prtljaga, konobarima u restoranu, telefonisti i sobaricama. Svi osjete kad povežu Vrtlog i klijenta.

 

Ljova ima dvadeset pet godina, sin je poznatog ljekara. Prije nekoliko godina je radio honorarno u "Inturistu" i studirao medicinu. Ali je bio slab, i zmije koje obitavaju u njegovoj glavi su preuzele kontrolu nad njegovim životom. Prije dvije godine se zaljubio u Anu, jednu od djevojaka u hotelu. Budući pijanica, jedne noći je popio previše džina i vjenčao se s njom. Njegov otac je pocrvenio od bijesa kad je doznao. "Oženio si crvenokosu kurvu! Žena crne kose može da bude kurva, ali to niko ne zna dok je gleda. Svi znaju da je žena crvene kose kurva! To je medicinska činjenica! A ti sad hoćeš da je ja zovem mojom kćerkom i pozovem je za svoj sto? Razbaštinjujem te. Gubi se iz moje kuće i nikad se ne vraćaj. Nikad od tebe neće postati ljekar. Ti si pijanica i budala kojoj se ne može vjerovati." Od tada Ljova radi i živi u hotelu. Sada sjedi za velikim stolom u ogromnoj banket sali, sa otvorenom flašom ispred sebe.

 

"Gdje je Ana?", pita Vrtlog idući prema njemu.

 

"Neki arapin joj je platio bogatstvo da provede cijelu noć s njim", odgovara Ljova kezeći se. "Bićemo bogati ove nedjelje. Sljedeće nedjelje, ko zna?"

 

"Je li ti ostalo imalo votke?", pita Vrtlog. "Treba mi piće." Videći izraz na Ljovinom licu, dodaje: "Gade, platiću ti piće čim budem imala klijenta. Prvo moram da nađem čarapu."

 

Ljova se smije i počinje da sipa. Vrtlog sijeda, i on velikodušno gura piće prema njoj.

 

"Bila sam odsutna iz Inturista nekoliko godina. Bila sam u zatvoru.", smireno kaže dok počinje da ispija votku. "Bila sam mlađa. Prozvali su me Vrtlog, jer sam bila poput uragana, uvlačila sam ljude u vihor fizičkog zadovoljstva kome se nije moglo odoljeti. Pružala sam muškarcima ono što nijedna druga žena nije nikad ni zamislila. Sad to ponovo radim, čak i još bolje. U zatvoru sam naučila nove stvari. Biću bitna ovdje za nekoliko mjeseci, Ljova. Budi sad ljubazan prema meni, i nagradiću te."

 

"Tvojom guzom?", pita drsko Ljova.

 

"Ako je to ono što želiš, ali ti si oženjen kurvom. Šta bi mogao da poželiš a da ti to tvoja mala slatka crvenokosa Ana ne priušti?", šapuće Vrtlog.

 

Ljova se naginje naprijed i kaže: "Na tebi je da mi pokažeš."

 

"Ti si gad, a ja sam izgubila čarapu. Šta ja imam dobro od tebe?", sijevnu Vrtlog.

 

Ljova ništa ne progovara. Mnogo prije njenog povratka, čuo je priče o kurvi koju su zvali Vrtlog. Sad sjedi sa njom, sam, i pokušava da sakrije svoje dječje strahopoštovanje. Sipa joj još votke i gleda u dubinu crnih očiju žene koja je neopisivo veličanstvena.

 

"Stvari su se promijenile nakon što sam otišla u zatvor. Sad je Inturist pun mladih djevojaka od osamnaest godina, čija koža miriše na mlijeko. Kako ja mogu da se nadmećem s takvom mladošću?", pita Vrtlog, spuštajući glavu na šake. A onda podiže pogled sa opasnim osmijehom, "Ja to radim zrelošću. Mlade djevojke namiguju i pokazuju svoje dupe. Ja muškarca gledam s pouzdanjem, zrelo. Pričam smireno kao mudra majka, i to čini da se muškarci zaljube u mene. Djevojke gledaju kako to radim, a nemaju pojma šta gledaju. Ja uvijek pobjeđujem".

 

"Čak i u svojim košmarima?", pita Ljova.

 

Ona ga gleda, bljesak srdžbe preleti njenim licem.

 

"Reci mi svoju noćnu moru, i sipaću ti još jedno piće", kaže Ljova, naginjući flašu preko njene čaše, ali još ne sipajući.

 

"Nadam se da će ti Ana prenijeti HIV", mirno kaže Vrtlog, "I sifilis, gonoreju i herpes. Zaslužuješ svaki bol, svrab i bolest koji mogu napasti čovjeka. Hajde, sipaj. Reći ću ti moju noćnu moru. Suviše si pijan da bi zapamtio, pa je svejedno". Onda sabira svoje misli: "U mojoj noćnoj mori, ja sam nemoćna. Kad dođem kod muškarca, znam šta treba da uradim i kako to da uradim. Znam šta da kažem i kako da se ponašam, ali ne mogu da učinim ništa da ga zainteresujem za mene. Godine su me učinile jeftinom. Ostaila sam i on me ne želi, čak i ako sam ja najbolja kurva koju bi čovjek mogao poželjeti. Onda iznenada shvatam da sam sama - zauvijek. To je moja noćna mora."

 

Sjede u tišini. Miris cigareta, parfema i alkohola se miješa u gusto isparenje koje pobuđuje moćna sjećanja. Priviđa joj se slika prelijepe žene koja stavlja puder na obraze gledajući u ogledalo kozmetičara. Na pamet joj pada stih iz jednog Šekspirovog soneta: moje ogledalo me neće ubijediti da sam star.

 

"Nekad sam znala napamet sve Šekspirove sonete", kaže, "ali sad ih se mogu sjetiti samo nekoliko. Moje pamćenje nije kao prije. Nekad sam mislila da je moj intelekt ključ mog uspjeha kod muškaraca. Ha! Kakva budala! Naučila sam da intelekt bez glatke kože i razigranih grudi ne znači ništa. Jedan kučkin sin, moj klijent, mi je onomad rekao da je došao da spava s ljeptocom a ne sa Puškinovom poezijom. Učinila sam da jedva dođe do svog orgazma, iako sam se pretvarala da vrijedno radim da mu pomognem. Kako se usuđuje da vrijeđa Puškina! A sada, gdje je moja čarapa?", kaže Vrtlog gledajući naokolo.

 

Ljova klima glavom, slažući se sa simpatijom sa njenom pijanom samoprocjenom. "Stvari su loše, čak i za moju Anu. Ona nema još ni trideset godina, i zgodna je, ali joj je teško da se takmiči s mladim djevojkama. Mora da naplaćuje trideset posto manje nego prije pet godina - i to dok cijene svuda rastu!"

 

Vrtlog klima glavom u znaka odobravanja. Posao je posao, a poslovna djevojka mora poštovati tržišnu stvarnost. "Ana još uvijek donosi novac. Razlika između kurve od pedeset dolara i kurve od sto dolara je beskrajno manja nego između kurve od pedeset dolara i kurve koja ne zarađuje ništa. Ljova, sipaj mi još jednu, ili ću poludjeti od ovih misli. Tvoja žena još uvijek ima novca da plaća račune, a ja nemam. Dugujem suviše. Ne znam ni kako ću platiti ovu flašu votke. Nemam pojma gdje da nađem novac za novi par čarapa."

 

Ljova puni obije čaše. "Ana i ja ne živimo dobro. Sve više se svađamo. Ne znam gdje ide naša veza. Ona se svake noći u sobi zabavlja s nekim bogatim čovjekom. Osjećam se toliko usamljeno da pijem cijelo vrijeme. Ne znam ništa o mojoj porodici. Moj otac je bolestan i uskoro će umrijeti. Čak ni takav ne želi da me vidi. Moj brat će sve naslijediti, a ni on takođe ne želi da zna za mene. Osjećao sam se usamljenim prije braka, ali sad je još gore. Ne znam šta ćemo raditi sjutra i kako ćemo živjeti. Prekinuo sam studije. Ana je iz porodice rudara, bez obrazovanja, bez zanimanja. Plašim se. Naša budućnost me užasava."

 

Vrtlog prazni svoju čašu, pali cigaretu i kaže: "Problem u većini veza je što ljudi ne mogu da podnesu usamljenost. Da ne bi bili usamljeni, ljudi se vežu za bilo koga. Kasnije, kad otkriju da ne odgovaraju jedno drugom, pokušavaju da promijene onu drugu osobu. Nemoj to da radiš. Pusti tvoju ženu da bude ono što jste, i probaj da se razonodiš."

 

"Ne shvataš me, Vrtlog", uzvikuje Ljova. "Ne radi se tome da mijenjamo jedno drugo. Radi se o našoj budućnosti. Rođen sam i odgojen u dobrim uslovima, i bio sam pažljiviji prema svojoj budućnosti nego Ana. Ona se iznenada iz siromaštva obrela u lako stečenom bogatstvu, ali mi sada polagano klizimo ka siromaštvu. Ona ne brine. Kaže da siromaštvo nije loše. Ona je sada ekstravagantna zato što je nekada bila siromašna. Želi da zna kakav je osjećaj trošiti kao bogataš. Ali ja nikad nijesam bio siromašan. Znam o siromaštvu samo iz priča, i ne želim da dodjem u dodir s time."

 

"Shvatam", kaže Vrtlog, uz pokret profesora koji drži predavanje. "Anu je zavelo isto magično razmišljanje od koga pati većina djevojaka iz naše branše. One misle da će njihovo tijelo i njihova ljepota trajati vječno, poput bronzane statue koja se može dodirivati iznova i iznova, sve do kraja vremena. Ne shvataju da će njihova mladost i ljepota iščeznuti, brže nego što mogu da zamisle, ostavljajući ih bez ičega što bi prodavale", kaže Vrtlog, zamagljenih očiju. "Poput mene sada, Ljova. Proklet da si, završimo s tom flašom! Ne mogu podnijeti ovu depresiju. Gotovo je sa mnom. Ništa više ne mogu da dobijem od muškaraca. Dobijala sam onoliko koliko sam željela, a sad ne mogu dobiti ništa. To je užasno."

 

Ljova sipa sve što je ostalo u flaši u njenu čašu i kaže: "Kad si pričala o Šekspiru, razmišljao sam o svom ocu. Njegov omiljeni je bio Henri VI. Kad sam mu rekao da sam se oženio djevojkom iz Inturista, rekao mi je da neću naslijediti ni kopejku od njega, jer će rudareva kćerka sve straćiti. Zadnje riječi koje mi je rekao su bile o njoj. Citirao je iz Henrija VI, "...the addage must be verified that beggars mounted run their horse to death". Šta mogu da uradim? Vjerovatno će umrijeti za nedjelju ili dvije."

 

Sjedjeli su u tišini nekoliko minuta, svako opsjednut sopstvenim mislima i značenjem tog pasaža iz Henrija VI, ali oboje su previše pijani da bi shvatili.

 

"Ljova", iznenada uzvikuje Vrtlog, "ne mogu te pustiti da budeš depresivan, a ni ja ne mogu više ovo da izdržim. Osjedlajmo naše konje, i potjerajmo ih do smrti." Ona ustaje dok govori i pravi klizeći pokret rukom, obarajući svoju torbicu sa stola. Ona se okreće u vazduhu i rasipa svoj sadržaj okolo. Na podu je duga, tamnosiva čarapa, obmotana oko pakovanja kondoma. "Moja čarapa!", vrišti Vrtlog. "Pogledaj, evo je. Sad je sve ponovo savršeno. Muzika, Ljova! Hoću muziku. Ne možeš odbiti damu. Ne možemo ostati tako depresivni. Plešimo sve do jutra. Život nije loš. Obojili smo ga u tamno, ali on je svijetao i divan. Zabava se mora nastaviti."

 

Ljova se smije i odlazi ka muzičkoj liniji. Toliko je pijan da nespretno stavlja CD. Vrtlog ga otima od njega i stručno postavlja u slot koji strpljivo čeka. Muzika se probija i ispunjava ogromnu banket salu. "Jedan, dva, tri... I možda ću ti nedostajati... Možda ćeš me poljubiti... Jedan, dva, tri..."

 

"Svi zajedno, dva, tri...", njih dvoje pjevaju zajedno uz muziku. Počinju da se kreću, brže, divlje. Vrtlog viče: "Brže, momče! Živimo samo jednom. Idemo, hop, hop... Možda ću ti nedostajati... Možda ćeš me poljubiti... Jedan, dva, tri..."

 

Okreću se po sali ludačkom brzinom. Ova žena je uragan, misli Ljova u sebi. Ona je pravi uragan. Vrtlog uzvikuje iznova i iznova, "Potjerajmo naše konje! Potjerajmo ih!"

 

joomla counter