Pukovnikov svijet

 

“Kako se to, dođavola, desilo? Ko je taj gad s kojim je ostala trudna?”, pukovnik ljutito pita dok hoda ispred postrojenih zatvorskih žena stražara i osuđenica. Ovo je njegov zatvor. Ovo je njegov svijet. On je jedini muškarac među hiljadu žena. Svaka je njegova. Kao mužjaka zvijeri među svojim ženkama, miris drugog mužjaka na njegovoj teritoriji ispunjava ga bijesom i čini opasnim.

 

Žene ga zovu Tata. Kad malo popije, Tatino lice je crveno. Ujutro, sa izdajničkim očima i nosem, ophrvan je mamurlukom. Poslije podne je malo pripit, i bolje raspoložen. Najbolji je uveče, kad se osjeća kao da je u oblacima i poprima skup izgled raskalašnog sultana.

 

Ali sada je jutro a Tata je saznao da je jedna osuđenica trudna. Svi čekaju šta će se desiti. Tata je ispunjen rđavim emocijama. Povrijeđen je. Ljutnja se pretvara u bijes, vrišteći da je ova misterija značajnija od svega i mora se riješiti. Ko je taj gad? Mora da trpi ovaj bolan napad na svoja osjećanja pored već bolnog mamurluka, što čini da se osjeća kao Zevs dok baca ognjene strijele iznad svoje glave.

 

“Gdje je ona sada”, zapovjednički pita, hodajući ispred stroja žena, i gledajući u lice svaku ženu stražara.

 

“U bolničkom krilu, sa ljekarem”, progovara starija žena.

 

Tata zna da će jedino pronalaženje krivca ublažiti njegov bol. Brzo se preispituje u glavi. Ko? Ljekar je, zna, prestar.

 

“Ti si zadužena za njen blok”, Tata vrišti na stariju ženu stražara. “Ti si tu da čuvaš red. Ti si tu da paziš na djevojke. Kako si čuvala, kad je ovdje ona mogla ostati trudna pravo ispred tvog nosa? Je li to čuvanje reda? U mom zatvoru žena može ostati trudna jedino sa Svetim duhom! Hoće li se to Isus ponovo roditi ovdje?”, viče. A onda mu je nešto sinulo. Sjetio se dva hrišćanska misionara koji dolaze jedanput nedjeljno, dva zgodna mlada pastora. Tata je za momenat napravio pauzu da bi pogledao duboko u njihove oči i pročitao njihove duše. Ne, oni su pravedni ljudi, pomislio je, oni to ne bi učinili.

 

Tata gleda izvještaj o trudnoći i čita ženino ime. Ne prepoznaje ga. Ona je običan zatvorenik, a Tata poznaje samo najvažnije žene, poslugu i žene od povjerenja. Sve ostale su komešava siva masa, svaka sa istim licem.

 

“Odmah je dovedite na pistu!”, zapovijeda. “Hoću da vidim njene bestidne oči.”

 

Tata hoda kroz zatvor brže nego što ga je iko ikada vidio do tada. Dok ide prema pisti kroz blokove ćelija, viče na zatvorenice: “Vi ste ološ. Poslati ste ovdje na prevaspitanje. Gdje vam je čistota? Gdje je vaše dostojanstvo?” Dok jezdi između žena, vičući, naglašava svaku stavku udarajući se u stomak. Žene okreću glavu, ne posramljeno, već da bi se nasmijale. Godine opijanja i prežderavanja su Tatin stomak učinile velikim poput lubenice, čestim predmetom zbijanja šala među ženama, i on sam izgleda kao da je trudan.

 

“Što se ti smiješ?”, zareža na jednu ženu. “Ti shvataš? Ona ima ljubavnika ovdje.” Pomisao na ljubavnika ovdje, u njegovom svijetu, slama mu srce. Hoće li biti prevaren hiljadu puta?

 

“Neko zna istinu, a ja cu doći do nje!”, prijeti. “I još krijete istinu od mene. Vi ste ološ, najgori od najgorih! Ko je to kopile? Recite mi. Onaj ko mi kaže, dobiće poštedu od rada jedan dan.”

 

Još dok to uzvikuje, zna da je beskorisno. Niko neće reći istinu. On je jedina časna duša ovdje, okružen prevarantima, lažovima i zločincima.

 

“Možda je vozač kamiona koji dovozi hranu u kuhinju”, javlja se jedna žena, nadajući se da će dobiti slobodan dan.

 

Tata se naglo zaustavlja i razmišlja o vozaču kamiona. Ta teorija mu daje meso za žvakanje. Ali ga samo baca u vatru. To je više nego zločin. To je propast njegovog svijeta. I upravo tada ugleda stražare kako se približavaju pisti vodeći između sebe mladu plavušu.

 

“Ona će mi reći ko joj je to uradio, ili ću joj prirediti život kao u paklu”, pomisli u sebi.

 

Tata prilazi i gleda u lijepu trudnu ženu. Nema straha na njenom licu. Niti buntovništva. A onda vidje kako se ugao njenih usana izvija u najslabašniji osmijeh. Prilazi joj bliže, lice u lice, i gleda u njene oči. Stoji mirna i jaka poput kamenog obeliska. A onda se u njegovom sjećanju slika lagano pomalja iza sive zavjese vremena i previše votke. Vidi u svojoj glavi njeno nago tijelo, njen osmijeh i osjeća je blizu sebe.

 

“Svi možete da idete!”, poviče na stražare. “Sam ću je ispitivati. Krenite!”

 

Okupljena grupica se na njegovu komandu razilazi sa piste. Neopisiva radost izvire iz njega. Osjeća da leti, da nema težinu, u ekstazi. Savladavaju ga damari konačnog oslobođenja. Svaki djelić univerzuma dolazi na svoje mjesto. Sve, svuda, kao što i treba da bude.

 

Gleda je, i naviru mu nova sjećanja. Kamen koji mu je pritiskao srce nestaje, i on duboko udiše. Kad se slika u njegovoj glavi, kao nekom magijom, upotpunila, on sve shvata.

 

“Pa, kako ide?”, Tata pita djevojku tonom koji se koristi za obraćanje starim prijateljima.

 

“Ja sam dobro. Dobro smo”, odgovara ona uz osmijeh.

 

Želi da je zagrli, ali previše očiju je uprto u njega.

 

“Činiću šta budem mogao”, kaže, zadržavajući bezizražajno lice.

 

“Shvatam”, kaže ona sa najslabašnijim osmijehom.

 

“Idi u kuhinju. Postaraću se da dobiješ mlijeko, i bijeli hljeb sa maslacem. Idi sada”, kaže. Ona odleprša prema vratima u sivom zidu.

 

“Danas ću rano prestati da pijem pivo i počeću sa votkom prije vremena”, kaže u sebi. “Od ovih djevojaka ću jednog dana dobiti infarkt.”

 

Tata elegantno krenu prema vratima. Ovo je njegov zatvor. Ovo je njegov svijet. On ima hiljadu žena, i tu nema nijednog muškarca. Nikad se nijedan vladar nije osjećao tako sigurnim kao Tata danas, tapšući svoj stomak, apsolutno vladajući svojom teritorijom.

 

joomla counter