Nikolajevič

Nekad sam bio poznat kao Kuljaba Andrej Nikolajevič. Danas samo patronim opstaje, i zovu me Nikolajevič. Ono što je ostalo od mene je bolestan, pedeset šest godina star čovjek, koji izgleda kao da ima šezdeset pet. A kažu da čovjeka ne treba suditi po tome kako izgleda, već po tome kako se osjeća. Ako je to tačno, onda sam ja stariji. Osjećam se kao da imam sedamdeset godina.

Prije samo osam godina, bio sam profesor filozofije. Pomogao sam sinu mog kolege da dobije posao na univerzitetu. Za uzvrat sam dobio flašu konjaka, nekoliko bombonjera i kaznu od četrnaest godina zatvora zbog primanja mita.

Ponekad se pitam da li se ijedan od mojih studenata zapitao šta se desilo s njihovim učiteljem. Gdje je taj veseli, nagli, energični Kuljaba, onaj koji je jednog dana nestao s lica zemlje, i nikad se više nije čulo za njega. Ne znam. Nikad nijesam dobio pismo. Bio sam ubijeđen da imam prisan odnos sa svojim studentima, a sad shvatam da nijesam imao ništa. Bio sam samo mali čovjek natrpan znanjem, običan knjiški crv, i moj nestanak ne bijaše veliki gubitak za hram učenja.

U mladim godinama mogao sam raspravljati o teorijama Kanta i Hegela do zore. Jezdio sam kroz vrijeme i univerzume. Probijao sam vrata u druge dimenzije svojim naučnim umom. Tada nijesam znao da u blizini postoji mračna dimenzija, u kojoj ljudi žive kao zombiji. Tada nijesam znao koliko se lako spotaći i kliznuti u paralelnu dimenziju, gdje u biblioteci kriminalci igraju karte, gdje univerzitetski profesor piše domaći zadatak za djecu svog stražara, pazeći da napravi nekoliko grešaka, kako bi rad izgledao ubjedljivije.

Volio bih da moji studenti mogu da me vide. To bi ih naučilo više nego sva moja predavanja zajedno. Samo da me vide ovakvog kakav sam, sjenku koja ne pristaje uz ostale, koja u zajedničku salu za ručanje ide sama, koja moli za još jednu porciju pirinča, a zatim se vuče u svoju ćeliju sa nekoliko parčića hleba skrivenih u džepovima.

Jedan od ciljeva filozofije je da ljude pripremi da razumiju stvarnost i da se nose s njome. Ali nekako se čini da sam ja ovdje najmanje pripremljen. Svi ostali znaju kako da opstanu. Gdje da nabave cigarete, čaj i toplu odjeću. Ja još uvijek ne shvatam gdje da dođem do tih stvari. Hegel to nikad nije spominjao.

Još jedna svrha filozofije je da pripremi ljude da se suoče sa smrću, i to me ispunjava bijesom, jer ne mogu to da prihvatim. Odbijam da napustim ovo mjesto kroz dimnjak na krematorijumu. Odbijam da umrem u noćnoj mori. Sto posto sam siguran da ću jednog sunčanog jutra izaći iz zatvora i odšetati daleko, daleko preko polja i preko rijeka. Mogu da vidim taj dan u svom umu.