Dizač tegova

Četiri je sata ujutro. Ogroman tip, nalik na gorilu, nahrupio je u zatvorsko dvorište koje služi kao teretana. Dvorište se malo promijenilo od starih Staljinovih dana. Pod prvim jutarnjim zracima svijetla ocrtavaju se siluete crnih mehaničkih oblika, u savršenoj tišini. Tipa zovu Tarzan, ali nikad u lice. Uvijek prvi dolazi ovdje. Ovo je njegovo mjesto. Ovo je njegovo vrijeme. Ovaj sat usamljenog vježbanja je stvar najbliža ljubavi koju je on ikad spoznao. Naspram purpurne pozadine jutarnjeg svijetla on uočava siluetu čovjeka na vratilu. Za sedam godina nikad niko nije nepozvan došao ovdje tako rano. Ko se to sada usudio?

Tarzan prijeteći kreće prema crnoj silueti. "To je moje vratilo, druže. Koliko ćeš dugo biti tu?" Samo tišina. Dolazi do čovjeka i vidi da nepokretno visi, sa rukama sa strane. Tanak konop vodi od njegovog vrata do horizontalne šipke vratila. Samoubistvo. Samoubistva su ovdje česta, ali Tarzan ovo doživljava lično. Primiče se licu mrtvog čovjeka, i prepoznaje ga; novi tip koji radi u kuhinji, mršav, plav.

"Pogledaj šta si uradio! Zar baš ovdje. Zašto si mi to učinio?" Tarzan sporim koracima obilazi oko čovjeka i čini mu se da gubi razum. Spontano duboko udahne, i njegove misli se iznenada otimaju kontroli. Očajnički mu treba nešto za šta će se uhvatiti, ali ne nalazi ništa.

Onda postaje svjestan jedne jedine činjenice. "To je moje vratilo. Zadnji put kad se neko objesio o moje vratilo kao ti, uskratili su nam privilegiju da vježbamo za dvije godine!" To što je otkrio mrtvog čovjeka, Tarzanu ništa ne znači. Prijetnja gubljenja vježbi koje ga održavaju zdravim je užasna. Sad je poput vuka satjeranog u ćošak. "Ubio si sebe i ubio si mene!"

"Zašto ovdje? Zašto na ovoj spravi? To je da ja vježbam. Zašto nijesi došao kod mene i rekao, 'Ja želim da budem jak, kao ti, želim da se borim za svoj život. Nauči me da budem jak!' Ja bih ti pokazao kako da radiš zgibove i dižeš tegove." Tarzan stoji mirno, gledajući čovjeka. "Ti ne čuješ! Da si živ, ubio bih te!"

Tarzan se ne predaje. Više nego snažan, čak i više nego bezosjećajan, on je određen svojim surovim bitisanjem. Zbog toga mu se ostali sklanjaju s puta, i sa vratila, i u zajedničkoj sali za ručak.

Tarzan obilazi oko leša. "Ti si mrtav, ali ja sam živ. Shvataš. Ja sam živ, i ne želim da mi oduzmu privilegiju da vježbam dvije godine. Ne znaš ti šta znači dvije godine u zatvoru. Ti si unutra tek dva mjeseca, i objesio si se na moj račun"

Do sada je Tarzan trebao biti na svojoj drugoj seriji zgibova. Njegovo tijelo vapi za vježbom. Mora da se umori i preznoji da bi sagorio demone koji se roje u njegovoj glavi. panika raspiruje njegov bijes. Kako može zaštititi najdragocjeniju stvar u svom životu?

A onda Tarzan nakrivi glavu, kao pas kad dobije ideju. Gleda u sivi zatvorski zid, tražeći jednu od starih željeznih kuka koje vire iz njega. Kažu da su u Staljinovo doba lancima kačili ljude o te kuke dok ne bi umrli i istrunuli. Nijesu ih ispitivali. Niko ništa nije tražio od njih. Nijesu bili ništa drugo do lekcija drugima. Hiljade ljudi bi utihnuli i počeli da sarađuju pri pogledu na čovjeka koji plače, umire i trune. Nikad nije omanulo. A kuke su još uvijek tu.

Eto jedne kuke, upravo tu, zarđala je, ali oštra. Tarzan spušta tijelo i nosi ga prema zidu, mrmljajući usput, "Bio si slab. Sad si mrtav. Ne osjećaš ništa više. Nama koji smo živi treba vježba da bismo ostali jaki". Podiže mlitavo tijelo visoko iznad glave i baca ga na kuku takvom silinom da vazduh nadire iz pluća mrtvog čovjeka, i leš ispušta visok, nehotičan vrisak. Zatim se opušta, nepokretno, i sada besmisleno.

"Visi tu, druže. Odatle me ne možeš povrijediti. Mrtav si. Tebi je svejedno hoće li te naći na kuki ili na vratilu, ali meni nije svejedno. Da napravim tri serije, pa ću zvati stražara da te spusti."