Sajfer sa Periferika

Dok izlazi iz policijskog automobila, ona je lijepa, elegantno njegovana, i nosi divnu bundu od kanadske zlatne kune. Mogla bi da bude skup advokat. Ali nije. Zove se Natalija Flora. Njen hod, njen izgled, njena odjeća, sve to dokazuje da se radi o lijepo odgojenoj ženi, prikladnih manira, jednoj od onih žena koje prijepodne žure u najbolje radnje u centru grada, a uveče se mogu vidjeti u skupim restoranima.

Stoji, posmatrajući zatvor, i primjećuje da je glavna zgrada oblikovana poput ogromnog slova "E". Možda je to u znak sjećanja na Ekatarinu Veliku, pomisli. Arhitektura predstavlja tešku, masivnu komoru. Prozori su uvijek zatvoreni, i cijela struktura je nalik na uspavano čudovište. Samo se njegova čeljust pokreće, velika kapija, lijeno gutajući svaku novu osobu.

"Za mnom", kaže policijski oficir i kreće prema kapiji, koja strpljivo čeka. Ulazeći u zgradu zatvora, ona uočava dugi, mračni hodnik sa desetinama vrata. Neka su otvorena. Neka su zatvorena.

Ona misli da su to ćelije. Ona sada zna da je morala reći istinu. Jedino je istina mogla učiniti da je tako neočekivano uhapse i pošalju u zatvor, tako iznenadno i odlučno.

"Stoj tu i čekaj. Bićeš prozvana", kaže joj oficir.

Oči joj se privikavaju na tamu. U blizini su tri muškarca, prestupnika koji čekaju suđenje. Gledaju u nju. Ti ljudi je podsjećaju na ličnosti iz filma "Zla smrt"; kratka kosa, kost i koža, a jedan od njih na vratu ima istetoviranu riječ "lopov". Nikad ranije nije bila toliko blizu takvim ljudima. Oni su stvarni kriminalci, prava stvorenja zatvora, misli. Dobro je što postoje ovakva mjesta, da ih drže podalje od dobrih ljudi.

"Prokleti miris parfema", oglašava se jedan od ljudi, "izaziva mi vrtoglavicu".

"Zgodna riba", kaže tetovirani čovjek, klimajući glavom ka Flori. "Prvi put u zatvoru?", pita treći. U svojoj zatvorskoj uniformi, prugastoj kapi i bluzi, izgleda prijateljskije od ostalih.

"Da", odgovara. "Ovo mi je prvi dan ovdje. Jesu li ovo naprijed ćelije gdje žive ljudi?"

"To su privremene ćelije", odgovara čovjek. "Tu možeš provesti cijeli dan čekajući istragu, tako da na neki način ljudi žive tu."

U tom momentu dolazi još novajlija, i smještaju se duž hodnika. Dolazi i oficir, noseći fascikle sa dokumentima za svakog osuđenika.

"Obični pritvorenici neka ostanu ovdje. P.O. pritvorenici neka krenu za mnom", zapovijeda.

Flora ne zna kojoj grupi da se priključi, pa stoji i čeka.

"Treba li tebi posebna pozivnica?", zareža oficir prema Flori. "Rekao sam, P.O. za mnom!". Hvata je za ruku i gura.

Dok pogruženo hoda, pritvorenik u prugastom odijelu joj šapuće "P.O. znači posebno opasni. Posebno opasni u toku transporta, posebno opasni po društvo. Drže nas odvojeno. U slučaju rata, svi P.O. će biti odmah pogubljeni. Dobro došla u zatvor, moja mala opasna sestrice!" A onda se sva tri čovjeka nasmijaše.

Oficir otvara vrata i gura Floru unutra. To je majušna soba, hladna kutija koju oficir zove "čaša". Soba je toliko mala da Flora može samo da stoji. Osjeća se kao da je sahranjena, ali je na neki način i radosna što je sama, a ne zaključana sa zlom smrću. Udiše vazduh, ispitujući zatvor na jedini način na koji to može. Vazuh je teška mješavina vlažnog betona, cigareta i nečega što ne može prepoznati.

Vrata se naglo otvaraju, i drugi oficir kaže "Obilježeni, vani!" Flora stoji, ne shvatajući. Upravo ispred njenih vrata vidi onu trojicu osuđenika sa ulaza. Prijateljski nastrojeni šapće: "Posebno opasne zatvorenike zovu "Obilježeni". Izlazi ovamo!"

Flora prelazi u sobu za pretresanje. Žena stražar počinje da je pretresa.

"Imaš li narkotike, oružje, ili bilo šta nedozvoljeno?", pita stražarka.

Flora ne progovara ništa, već odmahuje glavom, pokazujući da nema ništa od toga. Žena nastavlja da je pretresa. "Kad pitam imaš li išta nedozvoljeno, moraš da odgovoriš", kaže Flori dok je pretresa. "Ti si opasna, i bićeš pregledana, veoma detaljno", meko joj kaže.

"Ja nijesam opasna", suprotstavlja se Flora. "Nikad u svom životu nijesam slagala, ni učinila ništa loše ili povrijedila bilo koga. Ovo je greška. Meni nije ovdje mjesto."

Žena prestaje s pretresanjem i gleda Floru. "Nije ti mjesto ovdje? Nosiš minđuše s dijamantima, i kažeš da ti nije ovdje mjesto? Tvoja bunda košta hiljade rubalja, a kažeš da nijesi opasna? Idi u svoju ćeliju i razmisli o tome što si upravo rekla", kaže žena izvodeći Floru iz sobe. Još jedan obilježeni osuđenik već čeka da ga pretresu.

"Ne prepiri se sa stražarima", kaže pritvorenik koji čeka. "Oni su uvijek u pravu, čak i kad griješe. Obilježeni nemaju pravo da se prepiru."

Na povratku u čašu, Flora iznenada osjeća hladnoću. U majušnoj sobi sada je kao unutar frižidera. Iz nekog razloga, razmišlja o staroj ruskoj poslovici: niko nema osiguranje od zatvora ili siromaštva. Pola sata ta misao jurca po njenoj glavi.

Vrata se otvaraju sa grubom iznenadnošću. Onda započinje njen dugačak hod. Slijedi stražara kroz desetine vrata i hodnika, niz stepenice i kroz lavirint katakombi, tako zamršen da je nemoguće da Flora pronađe izlaz.

Stražar je posmatra dok hodaju. Pita "Zašto zgodna dama poput tebe prosto ne ostane kod kuće, u svojoj kuhinji, sa djecom, ili nadnesena nad knjigu? Zašto kršiš zakon?"

"Nijesam prekršila zakon. Ovdje sam greškom."

"Naravno. Znam. Svi to kažu. Greška. Svi su nedužni. Ne shvatam ljude kao što si ti. Zašto prosto ne živiš mirno i poštuješ zakon? Zašto bi poreski obveznici morali da daju lijepe pare da bi ti živjela kao bubreg u loju?"

Flora ćuti tokom ovog lamenta nad poreskim obveznicima. A zatim se njihovo putovanje završava. Stoje ispred plavih vrata ćelije.

Stražar otvara vrata i kaže joj "Hajde." Ona napravi jedan korak u sobu, i vrata se s zalupiše iza nje sa šokantnim treskom.Soba je veća nego što je očekivala. U uglu je toalet. Na sredini sobe se nalazi sto. Dvanaest drvenih kreveta je smješteno duž zidova, i svi osim jednog su prazni. Flora stoji u tišini, gledajući.

"Samo smo nas dvije ovdje", začu se ženski glas iz mračnog ugla. "Ja sam Sajfer. Kako se ti zoveš?"

"Ja sam Natalija Flora."

"Flora. Ha! Kladim se da će te ovdje prozvati Fauna. Ovdje se sve izvrće naopačke", kaže Sajfer.

"Na poslu su me zvali Fauna, ali ne otvoreno", odgovara Flora, smiješeći se.

"Sad nemaš kolege", ispravlja je Sajfer. "Sve novajlije tako pričaju. Treba im vremena da shvate da više nijesu napolju. Oni misle da je ovo samo san, i da će se ujutro probuditi kod kuće, u sopstvenom krevetu. Ako si ovdje kao P.O. zatvorenik, to je ozbiljno. Bićeš godinama u zatvoru."

Sajfer izlazi iz sjenke na svijetlo. Ona je žena neodređenih godina, ali određenog zanimanja. Ima banditsko lice onih žena koje stoje pored puta prodajući sebe, sve dok ne dođu u godine kad više niko ne želi da ih kupi. Tada postaju makroi i prodaju mlađe djevojke. Njena rijetka kosa je skupljena pozadi i vezana trakom. Njen nos je ravan, kao u boksera. Nema mosta u njemu. Bolest ga je pojela. Jedna obrva joj je viša od druge, i nema zuba. Sajfer vidi da je Flora šokirana kontrastom između njenog glasa i njene pojave.

"Jesam li zgodna?", pita Sajfer. A zatim se smije. "Nemoj da sudiš o osuđenicima na osnovu njihovog izgleda. Nikad ne znaš kako ćeš ti izgledati na kraju svog putovanja. Što je još gore, nikad nećeš znati ni hoćeš li uopšte izaći odavde."

"Hladno je", kaže Flora.

"Mart je ove godine hladan", odgovara Sajfer, dodirujući Florinu krznenu bundu. "Donose vruću vodu tri puta dnevno, ali možemo dodatno kupiti ako imaš novca. Znam stražare ovdje."

"Imam nešto novca", kaže Flora, vadeći novac iz džepa.

"Veličanstveno. Time možemo kupiti i više od tople vode". Sajfer zove stražara. Nakon kratkog pregovaranja i pozivanja nekih imena, stražar donosi narudžbu.

Uskoro, obije žene piju čaj i puše cigarete. Sajfer prinosi k nosu bijeli prah i grokće kao svinja.

"Vidi se da si buržuj", izjavljuje Sajfer. "Izgledaš kao svježe obogaćena žena. Slušaj me. Ovo je privremena ćelija. Ujutro će te premjestiti u zajedničku ćeliju, u kojoj ima još dvadesetak žena. Tu ćeš čekati suđenje. Par mjeseci nakon suđenja poslaće te u drugi zatvor, ili radni kamp, ili gdje god odluči sud."

"Naučiću te važne stvari. Reći ću ti kako da živiš i opstaneš ovdje. Zahvaljivaćeš mi u godinama koje dolaze. Moji savjeti će te spasiti od mnogih nevolja", govori Sajfer dok prinosi nosu novi prstohvat bijelog praha.

Flora se naginje naprijed, da bi iz njenih bezzubih usta čula svaku riječ. Vidi da sajfer ima lice boje sivog zida. Okružena oblakom duvanskog dima, Sajfer izgleda kao mistični prorok.

"Prvo, ne govori nikome ništa o svom slučaju. Ovdje sve ima uši. Nikakvih detalja, naročito ako su uključeni i drugi ljudi."

Flora je prekida: "Nemam ništa da sakrijem ili kažem. Nijesam učinila ništa pogrešno."

Sajfer spušta prste na Florina usta. "Stani! Ne želim da čujem. Samo slušaj. Zatvor je mali svijet, i naši putevi se mogu ponovo ukrstiti. Ako se objelodani nešto što bi mi ti sada rekla, ne želim da misliš da sam ja odala tvoje tajne. Ne govori nikome ništa. Razumiješ li, drži zatvorena usta."

Dvije žene sjede u tišini, gledajući jedna drugu. Onda stara prostitutka zagrli Floru. "Maco, znam da proživljavaš teške momente, ali slušaj šta ću ti reći. Ne vjeruj nikome. Ako znaš nečiju tajnu, on je tvoj talac. A čim ti ispričaš svoju tajnu, postaješ rob onoga ko je to čuo."

"Prošla sam tu školu prije mnogo vremena. Znam koliko je teško zadržati sve u sebi. Slušaj me. Da mi je neko dao ovaj savjet mog prvog dana u zatvoru, ja bih još uvijek imala zube. Ti si privlačna mlada žena. Treba ti pažnja muškaraca. Ti brineš o sebi, mislim na izgled tvojih noktiju, frizuru. Ovdje u zatvoru nema muškaraca, ali ima žena koje se ponašaju kao muškarci. Kad izgledaš zgodna, uzbuđuješ te žene. To ti nije potrebno, vjeruj mi. To su stare pohotne ajkule. Znaš li šta hoću da kažem, maco?"

"Mislim da te pratim", odgovara Flora.

"Treba da se otarasiš svega što ističe tvoju ženstvenost i naglašava tvoju ljepotu. Budi jednostavna. Kao kad izađeš iz kupatila. Bez šminke, bez minđuša. Ovdje nema ljepote u homoseksualnim vezama. Nema djevojaka za zabavu u kupaćim kostimima. Ovdje su samo stare, smrdljive kurve koje misle jedino o svom zadovoljstvu. Vjeruj mi, za tvoje dobro, kloni se toga."

"Daj mi tvoje minđuše. Neće ti trebati", govori Sajfer. Flora ih skida i uručuje ih Sajfer na poslovan način. "Pitaš li se zašto sam ja ovdje? Zašto brinem i želim da pomognem nekome koga vidim po prvi put? Možda zato što imam dobro srce. Pomagala sam djevojkama. Bila sam gazda prostitutkama sa Periferika, autoputa koji obilazi oko grada. Zvali su me Majka Harema. Moje srce puca kad vidim malo jagnje poput tebe među vukovima. Želim da te zaštitim."

Flora sluša staru ženu i osjeća se srećnom što je prvog dana u zatvoru srela tako korisnu osobu. Pomisao šta se moglo desiti da je srela jednu od ajkula je užasava.

"Još uvijek izgledaš kao bogata djevojka", nastavlja Sajfer. "Kažem ti, ujutro ćeš se pridružiti grupi od dvadeset drugih žena. Mnoge od njih nose ogroman emotivni teret. Neke je silovao očuh. Neke su zlostavljali muškarci. Piju alkohol ili uzimaju drogu. Nova djevojka koja izgleda bogato i uredno probudiće njihov bijes i zavist. Toplo ti preporučujem da se oslobodiš svoje krznene bunde i skupih čizama", otvoreno kaže Sajfer. "Problemi u zatvoru nastaju kad ti imaš nešto što drugi nemaju, i oni žele da to uzmu od tebe. Posjedovanje stvara probleme, osim ako si moćna. Tada možeš da nosiš takvu bundu i da se izboriš sa time. Samo lider sa autoritetom može imati skupe stvari. Cjelokupan zatvorski život se svodi na silovanje i otimanje. Povrijediće te i srušiti ako drugi žele ono što ti imaš. A kad te jednom obore, nikad više nećeš ustati."

Flora bez riječi skida svoje tople čizme i bundu od kanadske zlatne kune, i daje ih Sajfer, čije se usne bez zuba razvlače u osmijeh, i pruža Flori svoje iznošene cipele i laganu jaknu. Hladno je, i Flora počinje da se trese u Sajferinoj tankoj jakni. Već joj nedostaju njene čizme i bunda.

"Jednostavnost", nastavlja stara kurva, "je uvijek najbitnija. Moraš biti mala, beznačajna. Moraš da budeš sivi zatvorski miš i da se stopiš. Kreći se kao i ostali. Nikad ne idi protiv struje. Nikad nemoj da štrčiš. Nemoj da tragaš za istinom, jer će ti slomiti vrat. Uvijek se skrivaj u mnoštvu", govori Sajfer dok se umotava u Florinu krznenu bundu, provjeravajući džepove.

"Nemoj da pomažeš drugima. To će biti shvaćeno kao slabost, i oni će to iskoristiti. Moraćeš uvijek da im pomažeš."

Sajfer ustaje i teatralnim pokretima skida bundu. Šeta po ćeliji, držeći bundu visoko, kao da je procjenjuje, manirima žene trgovca. Flora počinje da jeca, drhteći sve jače, savladana neodložnom potrebom da se nekako utješi, ili će biti skrhana. Razmišlja o kući, o staroj baki koju vjerovatno neće nikad više vidjeti, i o Leopoldu, svom mačku koji je sad čeka da stigne s posla. Flora se osjeca kao santa leda koja plovi po mracnom moru ništavila, i plače.

"Ne plači, dušo. Svi imaju svoj prvi dan ovdje", kaže Sajfer, spremajući svoj krevet. "Moj početak u zatvoru je bio užasan. Borila sam se, i nijesam spavala tri dana, jer sam morala da pazim da me neko ne probode nožem."

Za trenutak, Sajfer je u krevetu, pokrivena toplom krznenom bundom. "Ti se treseš, maco", kaže. "Tako ti je hladno. Dođi kod mene, ugrijaću te. Bitno je imati dobre prijatelje ovdje u zatvoru."