Ivan i Mister Hajd

 

Ivan je imao srećan dan. Osvojio je trista rubalja igrajući karte s nervoznim vojnikom koji je u zatvoru zbog napuštanja dužnosti bez dozvole. Sada mladić želi da nadoknadi izgubljeno, i ulaže svoju odjeću. Najprije gubi vjetrovku. Zatim opasač. Uskoro gubi i pantalone i čizme. Nakon što mu ne preostaje ništa drugo, želi da izvadi svoj srebrni zub, i da uloži svoje porcije hrane. Ali u zatvoru postoji nepisano pravilo protiv igranja u porcije hrane. Igra se završava, i vojnik odlazi u svoj krevet sa drvenom osnovom, noseći samo šorts, i sakriva glavu ispod ćebeta.

 

Vidjevši bijedu svog oponenta, Ivan mu velikodušno dobacuje odjeću, govoreći: "Neka ti ovo bude lekcija, mladiću. Moraš biti iskusan da bi igrao u novac." Na Ivanovom licu sine veliki osmijeh dok vojnik lagano skuplja odjeću.

 

Ivan je vrijedan vozač traktora koji, kad je trijezan, ima velikodušno srce i saosjeća sa svojim bližnjima. Sentimentalan je i od pomoći. Ali u njemu, kao i u svakom od nas, bore se dvije sile. Cijeli njegov život, dobro i zlo su sjedinjeni u beskrajnoj borbi. Ivan nikad ne naplaćuje starijim ljudima okopavanje njihovih bašti, a oni uzvraćaju njegovu ljubaznost velikodušno mu nudeći piće. Nikad ne naplaćuje ljudima izvlačenje automobila zaglavljenih u blatu, i oni mu prijateljski nude piće. Bilo bi nevaspitano od Ivana da odbije njihovu velikodušnost. Kao i svaki ljubazan vozač traktora, Ivan je često malo pripit u sumrak. Tada bitka u njemu postaje najžešća. Mister Hajd se pojavljuje i preuzima kontrolu nad Ivanom, i ta promjena je stravična. Pod komandom Mister Hajda, pijani Ivan se preobraća u seoskog kavgadžiju koji voli da započinje čarke.

 

To su trenuci kad Ivan izaziva lom u nekoj kafani, vozi ukradeni motocikl ili ukrade nečije kokoške.

 

Mister Hajd lagano odvodi Ivana do paragrafa 206 krivičnog Zakona, koji predviđa kaznu od tri godine zatvora za takve nepodopštine - sada po šesti put.

 

Ivan gleda kako se vojnik oblači, a zatim se osvrće, tražeći još nekoga ko je raspoložen da igra karte. Nema više zainteresovanih, i Ivanove misli se okreću ka tome kako će potrošiti osvojeni novac. Ali najprije, mora da plati desetak.

 

"Evo trideset rubalja", glasno izgovara, bacajući nemarno novac na sto, tako da svi vide. Svako ko dobije mora da uplati desetak u zajednički fond. Zatim razmišlja koji je najbolji način da potroši ostatak zarade.

 

Ivan uzvikuje "Koji je najbolji način da potrošim moj novac?", a zatim se smije.

 

Cimer mu dobacuje: "Idi na sastanak"

 

To je odlična ideja. Ivan razmišlja o onom posebnom dijelu zatvora, gdje su smješteni tranzitni zatvorenici. Tamo ima mnoštvo žena, neke od njih su zgodne, a skoro sve profesionalno kvalifikovane da prodaju zadovoljstva usamljenom muškarcu. Ivan odavno nije bio na tom mjestu, a pridošlice se brzo smjenjuju. Nakon istrage, tranzitni zatvorenici se premještaju u stalne zatvore. Sve žene tamo će sada biti nove.

 

Sa tolikim zatvoreničkim stažom, Ivan ima daleko više iskustva u igranju karata nego u ljubavi. On je uvijek stidljiv u prisustvu djevojke, i nikad nema ideju šta da kaže dami. Jednom se oženio običnom mljekaricom. Kad mu se obraćala, stajao je kao ukopan i osjećao se kao zec koji stoji lice u lice sa zmijom. A onda su jedne večeri, kad je Mister Hajd upravljao stvarima, komšije vidjele Ivana kako juri ženu sa sjekirom u ruci, uzvikujući "Ubiću te, vještice!". Nedugo zatim, Ivan je nestao iz sela na još tri godine.

 

Sada stoji i razmišlja. Mora to izvesti na upečatljiv, odlučan način, inače će mu se cimeri podsmijavati. Zato prilazi vratima ćelije i poziva stražara. Večernje je doba, i stražar se pojavljuje skoro istog momenta, gledajući Ivana kroz mali prozorčić na vratima, koji svi zovu "hranilica".

 

"Imam nešto novca da potrošim", kaže Ivan.

 

Stražar ništa ne progovara, već se samo učtivo smiješi, da bi stavio Ivanu do znanja da mu je u potpunosti na raspolaganju.

 

"Kakva je situacija u vezi sastanka sa djevojkom?", pita Ivan

 

"Nema problema", kaše stražar. "Ti mi plaćaš četrdeset rubalja, ona dvadeset pet. Zaključaću vas u praznu ćeliju na par sati. Ako ona nema novca, ti plaćaš njen dio." Ivan misli da je to plačka, ali nema smisla pregovarati sa stražarima, jer su oni monopolisti.

 

"Ne poznajem nijednu od žena u zatvoru", priznaje Ivan.

 

"Samo mi daj novac, i ja ću ti je dovesti", odgovara stražar.

 

Ivan razmišlja za trenutak. "Kako znam koju ćeš mi dovesti? Šta ako se ne svidimo jedno drugom?"

 

"Želiš da budeš izbirač?", sarkastično uzvraća stražar. "Nijesi u diskoteci. U zatvoru si. Ovdje treba da si srećan sa bilo kojom djevojkom koja želi da sretne muškarca i ima dvadeset pet rubalja."

 

"Ne.", protestuje Ivan. Prisjeća se dvije žene groznog izgleda koje je vidio juče dok su čistile pod. "Ne kupujem mačku u džaku. Mora postojati neka veza između žene i muškarca. Moram je vidjeti prije nego ti platim. Važi?"

 

"Važi.", stražar polako izgovara. "Šta imaš na umu?"

 

"Ne znam", priznaje Ivan. "Ali moram najprije da je vidim."

 

Stražar sleže ramenima i kaže: "U redu, povešću te do ženske ćelije, i možeš da popričaš sa njima."

 

Ivan iznenada shvata da bi to mogla biti najgora od svih ideja, ali već je upleten u događaj i ne usuđuje se da se povuče. S naporom se osmjehuje i kaže: "Dobro. Hajde da vidimo dame." Svi ostali u ćeliji zavide Ivanu. Jedan čovjek mu daje svoj sako. Drugi pronalazi za njega crveno - sivu kravatu. Ivan nije spreman da je uzme. Misli da izgleda smiješno noseći kravatu preko svoje prugaste mornarske bluze, ali njegovi cimeri prevladavaju.

 

"Poželite mi sreću", govori Ivan dok mu stražar otključava ćeliju.

 

Dok hodaju, Ivan osjeća kao da njegova stopala odbijaju da idu i postaje nervozan. Srećom, nije daleko.

 

"Tu smo", kaže stražar kad su stigli. "Treba li da ti otvorim vrata, ili si dovoljno uzbuđen da prođeš kroz otvor za dodavanje hrane?"

 

Ivan gleda i vidi da je unutra mračno. "Bilo bi bolje da otvoriš prozor", kaže stražaru.

 

Stražar otvara mali prozor za svjetlost, tako da Ivan bolje vidi unutrašnjost. Gleda pažljivo u ćeliju. Dvije žene za stolom igraju šah, nekoliko njih čita, a jedna samo šeta uzduž i poprijeko.

 

"Zdravo, djevojke", javlja se Ivan, preglasno.

 

U sljedećem momentu, dva tuceta očiju gledaju u njega.

 

"Djevojke, da li neka od vas želi da se malo zabavi?", Ivan počinje ovu rečenicu veselim glasom bezbrižnog prijatelja na nekoj žurki, ali na kraju ne prepoznaje sopstveni glas.

 

"Uzmi mene, uzmi mene, ja hoću da se zabavim!", viče jedna djevojka i skače na noge. Ivan prepoznaje jednu od peračica poda koje je vidio juče.

 

"O, ne. Možda će tebe povesti neko drugi. Ti i ja se ne bismo slagali."

 

"Hajde", ohrabruje ga stražar dok otvara vrata ćelije. "Budi kauboj."

 

"Pusti me da se skoncentrišem", moli Ivan, duboko udišući dok ulazi u ćeliju. "A šta je s tobom?", obraća se vitkoj djevojci kestenjaste kose. "Ustani, daj da te vidim."

 

"Mrš!", odgovara ona, pokazujući mu srednji prst.

 

Ivan ne zna šta sada da radi. Izgubljen je. Onda vidi kako žena srednjih godina ustaje s klupe i prilazi mu. Ima držanje osobe na položaju, očigledno je u pitanju gazdarica ćelije.

 

Na sebi ima crnu jaknu preko bijele bluze, ima modernu frizuru, i izgleda prije kao učiteljica nego kao zatvorenik.

 

"O bože!", počinje žena, "Gdje su oni dobri stari dani kad su uglađeni, galantni kavaljeri dolazili sa cvijećem i pjesmama? Gdje je viteško poštovanje prema ženama? Gdje je pravo kavaljerstvo?"

 

Iznenada, Ivana obuzima stari, poznati osjećaj. Stoji kao ukopan ispred svoje žene.

 

"Kako li se to ponašaju muškarci ovih dana?", nastavlja žena. "Došao si ovdje s namjerom da povedeš djevojku da vodite ljubav, a ponašaš se kao Ciganin koji trguje konjima. Želiš li da žena ustane da bi je pogledao kao konja?"

 

Ivan nikad nije vidio Cigane kako trguju konjima, ali osjeća iskreno žaljenje što se nalazi ovdje.

 

Žena sada stoji tačno ispred Ivana, gledajući ga u oči, i govori: "Ciganin obilazi oko konja, pitajući koliko je težak i koliko je star. Zatim pregleda njegove slabine i broji mu zube."

 

Lagano šeta ćelijom dok govori, "Mi nijesmo konji. Mi smo dame. Ako želiš da izađeš sa damom, možeš da okušaš sreću sa nekom djevojkom iz ove ćelije. Ali jedini način da osvojiš njeno srce je na pravi način, sa flašom šampanjca, ili makar bombonjerom", objašnjava mu, kao profesor antropologije dok drži predavanje. "Ženina duša je misterija koju muškarci moraju da riješe", nastavlja.

 

Ivan prestaje da sluša i povlači se korak unazad prema stražaru. Otima mu se "Uuuuuhh!", dok otire znoj sa čela.

 

"Mogu da sredim za šampanjac i čokoladu", kaže stražar, koga Ivan zabavlja. Ivan mu daje novac, i nakon nekoliko minuta stražar se vraća sa flašom i bombonjerom.

 

"Zdravo, djevojke", kaže Ivan, ali ovaj put staloženim i čvrstim glasom.

 

Damama se sviđa ovaj novi Ivan, i počinju da se okupljaju oko stola, svaka noseći čašu i poslužujući se bombonjericama. Ivan im naliva šampanjac u čaše, ali još prije nego što je obišao cijeli krug, flaša je prazna. Bez ijedne riječi sa ženama, Ivan odlazi do stražara i naručuje još šampanjca. Vraćajući se za sto, Ivan primjećuje da su dame koje je poslužio šampanjcem već ispraznile svoje čaše.

 

Dobro snabdijeven, Ivan ponovo kreće da sipa šampanjac, ovaj put počinjući od onih koje nijesu dobile piće prvi put. Pravi još dva kruga, sipajući šampanjac ženama, ali osjeća da nešto nije u redu. Nešto ne ide kako treba. Niko ne progovara ni riječ, one piju sa istom nezainteresovanošću koju bi mogle pokazivati dok uzimaju dnevnu porciju supe.

 

"Zbog čega si u zatvoru?", pita djevojka sa viklerima u kosi.

 

"Ja sam huligan", govori Ivan dok prazni još jednu flašu.

 

Ivan postaje svjestan tuceta dama okupljenih oko stola, svaka gleda u njega, čekajući na sljedeću stvar koja treba da se desi, kao da je mađioničar.

 

"Pa, mogli bismo da zapalimo sada", kaže glasno Ivan, bacajući na sto kutiju cigareta koje je sam pravio.

 

"Dame ne puše više takve stvari", kaže žena koja je vodila Ivana kroz zagonetku ženske duše. "Danas dame puše Camel's. Kad sam ja bila mlada, bile smo srećne bilo kakvim jeftinim seljačkim duvanom. Ali ova nova generacija je razmažena."

 

"Kažu da sam staromodan", priznaje Ivan, dok se okreće ka stražaru i kaže mu da donese dvije kutije Camel's. "Da ti pravo kažem", nastavlja, "vjerujem da se sve marke cigareta koje se prodaju na našem tržištu proizvode od iste vrste duvana. Samo im daju različita imena i cijene. Da ti zavežem oči i dam ti da pušiš različite marke, ne bi mogla razlikovati jednu od druge. Ubij me ako nijesam u pravu!"

 

"To je tržišna ekonomija", kaže djevojka sa viklerima. "Flaširaju pivo iz istog bureta i daju mu različita imena. Ako si cool, kupićeš skupo pivo. Ako si jednostavan čovjek, kupićeš jeftino pivo. Ali svi pijemo isto sranje."

 

"Tako je i sa restoranima", tvrdi još jedna dama, uključujući se u razgovor. "Služe istu hranu i pružaju istu uslugu, ali po različitim cijenama..."

 

"Ne slažem se", kaže djevojka sa viklerima. "Ne slažem se za restorane. Ako pođeš u skup restoran, bezbjedna si. Ali ako pođeš u jeftinu kafanu, niko ne garantuje da te neki huligan neće išamarati." Na spomen huligana, dame se okreću prema Ivanu i gledaju ga. Iznenada, on je zbunjen.

 

"U mojoj varoši, stolovi i stolice u kafanama su zakovani za pod, kao ovdje u zatvoru", kaže djevojka koja je ranije otkačila Ivana. "Jeftina mjesta su bezbjednija, jer u skupim restoranima ništa nije pričvršćeno. Ako izbije tuča, svi mogu da zgrabe namještaj. Jednom sam s momkom otišla u skupi restoran, i oboje smo završili u bolnici.

 

"Donijeću koje pivo!", kaže Ivan, srećan što je uspio da pokrene razgovor.

 

"Ne pivo! Votku.", kaže djevojka sa viklerima. "Šampanjac i pivo ne idu zajedno. Dobiećmo glavobolju."

 

"Ja ću pivo!", uzvikuje niska, nabijena djevojka, koja je do tada bila tiha. "Baš me briga za glavobolju, hoću pivo."

 

U pitanju je kućni konflikt. Niko ništa ne govori. Svi gledaju u gazdaricu, čeakjući presudu.

 

"Piti alkohol je umjetnost.", objavluje ona, ustajući. "Ako želiš da izbjegneš mamurluk, moraš da nastaviš sa jačim, a nikako sa slabijim pićem. Osim toga, naš gost će uštedjeti nešto novca ako kupi votku. Mora biti da je šampanjac skup. Koliko stražar naplaćuje flašu?", pita.

 

Ivan smeteno gleda u nju i progovara "Nije bitno. Makar možemo da je kupimo od stražara." Ivan ustaje i odlazi stražaru, naručujući nekoliko flaša Stolichnaya votke.

 

"Ovih dana je sjajan posao biti stražar u zatvoru.", kaže djevojka s viklerima. "Za jednu noć mogu da zarade više nego svoju mjesečnu platu prodajući zatvorenicima zabranjene stvari. Advokat mi je rekao da je ispred zatvora parkirano mnoštvo skupih kola. Svaki stražar vozi skupa kola."

 

Gazdarica dodaje: "Potreban je veliki mito da bi se dobio posao stražara. I moraju da plate procenat svojim šefovima. To mogu biti kola visokih oficira, a ne običnih stražara. Reći ću ti nešto. U stara sovjetska vremena, stražari nijesu bili žgoljavi kao sada. Morali su da drže do svoje pojave, inače ih ne bi poštovali. danas, oni se ne plaše ničega."

 

Ivan dolazi sa punom flašom Stolichnaye, i počinje da puni čaše. "Nazdravimo stražarima", kaže on, "da oni nijesu takvi žgoljavci, ne bismo imali ovu žurku."

 

Svi piju, a neke od djevojaka vade komadiće hrane, čuvane za crne dane.

 

"Ne bih se požalio na svoj život", kaže Ivan, uzimajući sendvič sa sirom od djevojke sa viklerima. "Igram karte, i dobro zarađujem od toga. U sovjetskim danim, imao sam novca. Ali nikad ništa nijesam mogao da kupim sa tim novcem. U zatvoru sam mogao da kupim samo čaj. Sad, ovdje mogu da kupim sve. Zato ne zavidim stražarima. Neka voze kakva god kola žele, sve dok nam život čine udobnijim."

 

"Vrijeme je za još jedno piće", kaže gazdarica. "Ne čekaj predugo između pića, inače će naši sendviči nestati prije nego votka!" Ispija čistu votku, sa okamenjenim licem, kao da je voda, i kaže "Da, sjećam se vremena kad se ovdje u zatvoru nije moglo kupiti ništa osim čaja. A vani si mogao da kupiš samo kremu za cipele i haringe."

 

"Kakvo je to vrijeme bilo! U doba moje mladosti, bili smo drugačiji, divlji i romantični. Slijedila sam mog voljenog čak u Sibir!" Gleda, kao da vidi kroz zid i tamo momka koga je voljela. Onda uzima još jedan gutljaj i nastavlja: "Ova nova generacija je lijena i nezainteresovana. Oni ne znaju šta je ljubav. Nikad nijesu učinile ludu stvar za svoje muškarce."

 

"Ja sam bila zaljubljena u mornara", javlja se peračica poda, koja je sjedjela na gornjem spratu kreveta cijelo vrijeme od početka žurke. "Čak sam ukrala sat od mog oca, da bih ga poklonila mom mornaru. A onda, nakon njega, tu su bili drugi mornari."

 

"To je bilo glupo, a ne ludo", kaže gazdarica.

 

"Dovuci ovamo dupe i uzmi piće", kaže smeđokosa djevojka peračici poda.

 

"Ti pazi šta pričaš, a ti ostani tamo gore", zapovijeda gazdarica.

 

Žene su se ućutale, i gledaju kako Ivan otvara još jednu flašu votke. Njegovi pokreti su usporeni. On sada nije isti Ivan kao onaj koji je došao ovdje. Ćuteći gleda u jednu tačku i vrti flašu u rukama. Pijan je.

 

Nakon što je nova flaša otvorena i sve dame dobile novo piće, Ivan se približava djevojci s viklerima, i ona mu sijeda u krilo. U početku on nije obraćao pažnju na nju, ali sada, u izmaglici Stolichnaye, ona mu izgleda divno.

 

"Izvini što sam stavila viklere.", kaže ona.

 

"Nema veze", odgovara Ivan, "oni ti daju fin, porodičan izgled."

 

Nastavljauju da piju, ali Ivan izgleda umoran. Više se ne smije, i izgleda nekako zamišljen.

 

"Zašto bih uradila nešto ludo za muškarca, kad su svi oni kreteni?", pita smeđokosa sa svog kreveta. "Svi su pijandure i kreteni."

 

Ivan upućuje pogled smeđokosoj, koja mu po drugi put ove večeri pokazuje srednji prst.

 

Vidjevši to, gazdarica kaže "Ne obraćaj pažnju na nju. Izgubila je kontrolu."

 

Ivan ustaje i prijeteći se nadnosi nad sto. Svi vide promjenu u njemu. Duboko iznutra, to izranja Mister Hajd. Bez upozorenja, on uzima praznu flašu i baca je ka smeđokosoj buntovnici. Flaša se razbija o zid iznad njene glave.

 

Mister Hajd sijeda i nastavlja da pije. Smeđokosa je iznenada prestravljena i gleda unaokolo u svakoga. "Šta je ovo, dođavola!", muca.

 

"Opa!", progovara djevojka sa viklerima i povlači se.

 

I ostale djevojke se povlače od Ivana, gledajući u gazdaricu. Nekoliko djevojaka uzima prazne flaše šampanjca i votke.

 

"Idi sada", gazdarica tiho kaže Mister Hajdu. "Upropastio si žurku, i bolje da ideš."

 

Mister Hajd nije raspoložen da ga kritikuju. Gađa praznom flašom gazdaricu, ali je hitac daleko od mete, i flaša se razbija o zid.

 

"Djevojke! Sve za jednu!", uzvikuje gazdarica. "Sada!"

 

U tom momentu, neko razbija flašu o Ivanovu glavu. Iz navike iz njegovih mnogih nereda u seoskim klubovima, Mister Hajd pokušava da podigne sto, ali on je zakovan za pod. Baš kao i klupa. A tada se još jedna flaša razbija o njegovu glavu.

 

Vrištanje i razbijanje unutar ćelije stvaraju zastrašujuću buku koja ispunjava cijelo krilo zatvora. Unutra, Mister Hajd traga za bilo čim što je pokretno, slijepo pokušavajući da zgrabi šta može.

 

Kad grupa stražara konačno upada u ćeliju, Mister Hajd sjedi poput vuka u kokošarniku, sam za stolom, ispijajući zadnju votku koja je preostala. Sve dame su visoko na gornjim spratovima svojih kreveta. Po dolasku stražara, Mister Hajd, kukavica, iščezava, i uskoro siroti Ivan postaje svjestan sebe u kažnjeničkoj ćeliji. Nakon nekoliko sati, dovoljno je trijezan da hoda. Bolno se vukući, poput prebijenog psa, Ivan se vraća u svoju ćeliju.

 

Ulazeći unutra, Ivan nalazi svoje cimere kako ga radoznalo čekaju na vratima. "I, kako je bilo?", pita jedan od njih. "Sve nam ispričaj! Izgledaš kao da su htjele da te rastrgnu", primjećuje drugi.

 

"Ko je ona?" Gladni su Ivanove priče o pohodu. Svi su spremni da slušaju; pažljivo, i sa varnicama u očima.

 

Ivan gleda okolo i vidi vojnika, u uglu, na svom krevetu, sa glavom zaronjenom ispod ćebeta. I on takođe želi da čuje Ivanovu priču. Ali dok je Ivan bio odsutan, on je na kartama ponovo izgubio svu svoju odjeću.

 

joomla counter