VILJČA

Nalazimo se na željezničkoj stanici u Viljči. Posljednji putnički voz je prošao kroz ovu stanicu prije više od dvije decenije, i od tada samo teretni vozovi iz nuklearne elektrane ponekad protutnje ovuda.

Viljča je bila četvrto mjesto po veličini u černobiljskom području. Nalazi se na granici Ukrajine i Bjelorusije.

Mjesta na kojima je radioaktivnost veća nego u okolnim oblastima se zovu vruće tačke. U ovom gradu, u prvih pet godina nakon katastrofe, nivo radioaktivnih izotopa cezijuma je dostizao 60, plutonijuma 0.7, a stroncijuma 15 kirija po kvadratnom kilometru, što pokazuje da se nalazimo u jednoj vrućoj tački. Gradić je radioaktivan, taj nivo radioaktivnosti je smrtonosan za ljude, i ovdje od 1986. niko ne živi.

Moj Ninđa gleda u prozore jedne prazne škole.

Kad putujete noću kroz napuštena mjesta, svijetlo vašeg motocikla je jedino svijetlo u cijelom gradu, koje se probija kroz odvaljena vrata i prozore kao rendgenski zraci. Noću vidite više nego danju.

NOĆI CRNOG

Da li je iko razmišljao kakvo je mjesto Crni noću?

Mrtvi gradovi i sela su mrtvi samo danju, noću se bude. Sve počinje da se kreće, šuška... Žabe krekeću.

Ovo je bila mesara, “meso”, piše na reklami.

ALFA, BETA, GAMA...

Ja sam noćna ptica, i teško je naći partnera za noćne vožnje. Svaki put kad dovedem nekog ovdje, pita me zašto, dođavola, plašimo žabe po Crnom, umjesto da pijemo pivo u nekom kafiću... Kažem im da dvije paklice cigareta tamo mogu biti pogubnije za njihovo zdravlje nego vožnja do Viljče, ali oni svejedno jedva čekaju da odu odavde. Ljudi misle da je ova zemlja ukleta.

Ja lično ne vjerujem o priče o mutantima ili černobiljskom sniježnom čovjeku. Meni je ovo mjesto interesantno.

Moj prenosni Gajgerov brojač nove generacije “inspektor” na periferiji Viljče otkucava 109 milirendgena na čas; grad je lociran na oko 40 km od reaktora, u smjeru u kom je vjetar ponio prve radioaktivne oblake.

Vrijeme je da naučimo par jednostavnih stvari o vrstama radijacije.

Zračenje koje prolazi kroz naša tijela se zove gama zračenje; ono je kumulativno, sabira se, tako da možemo da procijenimo oštećenja koja nanosi organizmu. Gama zračenje je praktično identično X - zracima, rendgenskim zracima; X - zrake je stvorio čovjek, dok su gama zraci prirodni. Takođe se zovu i kosmički zraci. Svi koji lete avionom na velikim visinama izloženi su kosmičkom zračenju od 25 milirendgena na sat. Gama je najopasnija vrsta radijacije koja odmah izaziva probleme. Ona je poput nevidljivih metaka koji ubijaju za sat; alfa i beta zraci su, na drugoj strani, poput bombe s odloženim aktiviranjem. Udisanjem radioaktivne prašine, dospijevaju u organizam, akumuliraju se tamo i nakon nekoliko godina eksplodiraju kroz ćelije tumora. Beta čestice imaju veću masu i manju energiju nego gama, i zato ne prodiru toliko duboko u materijale. Alfa zraci uglavnom imaju domet od 4 do 12 cm, tako da možemo igrati bilijar s kuglama od čistog plutonijuma. Mrtve ćelije na površini kože zaustavljaju beta zrake, tako da je čak i žongliranje s tim plutonijumskim kuglama bezbjedno, samo ih nemojte greškom progutati.

Ako putujemo kroz ovo područje, gdje nivo zračenja ne prelazi 100 milirendgena na sat, za jedan sat ćemo biti ozračeni isto kao i putnik aviona Kijev - London tokom nekoliko časova leta. Ja ne putujem u London, tako da si mogu priuštiti putovanja u Viljču.

Nažalost, alfa i beta zraci koje udišemo se ne daju izmjeriti, iako su oni glavni rizik. Prvih nekoliko godina nakon katastrofe bilo bi samoubistvo putovati ovuda u otvorenom vozilu, radioaktivne čestice ostaju na tlu. Morala bih da se oprostim od svojih cipela da sam tada hodala ovom travom. Otrovala bih i paralizovala moj Gajgerov brojač da sam se usudila da njime dotaknem radioaktivnu zemlju. Ali stvari su se izmijenile od 1986., zračenje je otišlo u tlo i sada živi u krastavcima i pečurkama, a nivo zračenja je niži. To je dobro, jer se sada ovuda može putovati s manje rizika po zdravlje, ali je loše zato što zemlja sada odiše radioaktivnošću duboko iznutra, i teško je osmisliti dalji proces dekontaminacije.

Ovih dana, jednako je korisno imati Gajgerov brojač u piljari kao i ovdje. Nema šanse da mi prodaju radioaktivne krastavce, jer moj prijatelj "Inspector" mjeri alfa, beta, gama i X zrake. Glavni rizik su pečurke. U prosjeku jedemo šest puta više pečurki nego Amerikanci. Hemikalije u pečurkama su gore nego cezijum 137 (a uz to se nivo cezijuma nije smanjio u pečurkama u skladu sa svojim vremenom poluraspada)

U svakom slučaju, vrijeme je da idemo odavde i nastavimo naš put po svijetlu dana...

<<- Prethodna stranica Sljedeća stranica ->>
   
comments powered by Disqus